Elvedin Sedić, lider u nastajanju

“Ovo je politička poruka Sarajeva Krajini da mi ove godine nismo dobili zasluženo mjesto u razvojnim politikama Federacije”, poentirao je gradonačelnik Bihaća.

On je dodao da su svojedobno predsjednici stranaka Trojke dolazili u Krajinu da traže podršku za svoju Vladu,  a da se sada “ni na telefon ne javljaju”.

Kandidatura za Predsjedništvo BiH

Gradonačelnik Bihaća je demonstrirao talent, time što je efektno povezao priču o ulaganjima Federacije u Krajinu sa pričom o kandidaturama za Predsjedništvo, koja je otvorena istovremeno.

“Ove pameti moramo razmisliti dobro o kandidatu iz Krajine i kad je u pitanju član Predsjedništva i drugi nivoi vlasti”, kazao je Sedić, udarajući na kredibilitet člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, koji je na prošlim izborima dobio značajnu podršku u Krajini.

Također, Sedić je pozvao i na usvajanje Zakona o ravnomjernom regionalnom razvoju. 

On je dodao da Krajina nije protiv države, već samo traži da bude zastupljena u investicijama, te da se mora otkloniti osjećaj ljudi u Krajini, koji je na snazi već decenijama, da je ovaj dio BiH izoliran.

“Mi smo sebi dozvolili da nam iz Sarajeva pošalju Vojina Mijatovića da nam iz Sarajeva slaže Vladu Unsko-sanskog kantona, pa nam nakon toga dođe Dino Konaković da nam on objašnjava kako je neka vlada za nas dobra. Ne pristajemo da nam diktiraju i sufliraju, ne pristajemo na ucjene”, kaže Sedić.

Konaković slavio Sedićevu pobjedu, sada ga boli glava od njega

Predsjednik NiP-a Elmedin Konaković je, nakon prošlih lokalnih izbora, pobjedu Sedića u Bihaću predstavljao kao uspjeh NiP-a. “Elvedin Sedić uvjerljivo je pobijedio u Bihaću. Vrhunski kadar. Bihać je dobio odličnog gradonačelnika! Velika pobjeda!”, napisao je Konaković.

Danas, kada Sedić vodi žestoku kampanju protiv, kako kaže, maćehinskog odnosa Trojke prema Krajini, Konakovića od gradonačelnika Bihaća može samo da zaboli glava.

Sedić danas radi upravo ono što Konakoviću i vrhu NiP-a najmanje odgovara – javno govori o hijerarhijama unutar Trojke, o centru i periferiji, o političkoj ekonomiji zapostavljanja Krajine. On ne kritikuje apstraktne “procese”, nego imenuje odgovorne i pokazuje kako se moć raspoređuje.

Dok je bio izborna pobjeda, Sedić je bio “vrhunski kadar”. U trenutku kada je počeo artikulirati regionalni interes koji nije usklađen sa sarajevskim partijskim prioritetima, prestao je biti dokaz snage NiP-a i postao problem koji treba amortizirati, relativizirati ili disciplinirati.

Tu se razotkriva ključna slabost Konakovićeve politike: decentralizacija je prihvatljiva samo dok ne proizvodi političku autonomiju. Krajina je dobra kao simbol – kao izvor glasova, moralnog kapitala i retoričkog pozivanja na ratnu žrtvu – ali postaje neugodna čim zatraži vidljiviji dio budžetskog kolača, infrastrukturne projekte ili drugačiji tretman unutar državne i entitetske vlasti.

Sedićeva kampanja protiv “maćehinskog odnosa” Trojke zapravo je test za NiP: da li je riječ o stranci koja tolerira unutrašnju kritiku i regionalnu artikulaciju interesa, ili o još jednoj centralističkoj strukturi u kojoj se lojalnost mjeri šutnjom. Za sada, reakcije iz Sarajeva sugeriraju ovo drugo.

Zato Konakovića danas boli glava. Ne zato što je Sedić slab ili neuspješan, nego zato što je dovoljno jak da govori bez dopuštenja. A u politici kakvu prakticira vrh Trojke, to je grijeh koji se ne oprašta lako.