Ako SDA baštini takvu politiku, ako se niko ne smije usuditi ni pomisliti da izađe na megdan Miloradu Dodiku, ako Dragan Čović podmlađuje sve u HDZ-u osim sebe, kakve nam to poruke šalju SDP i NS?
Piše: Sead Numanovič
Dva kongresa u jednom danu.
Dva lidera.
I jedno jednoumlje.
Niti Socijaldemokratska partija, a ni Naša stranka nisu imali kuveta da makar svom članstvu prirede demokratski festival - da imaju dva ili više kandidata za predsjednika stranke.
SDP je otišao "korak dalje" pa je aktuelnom predsjedniku produžio još pola mandata.
Kažu da ta odluka nije u skladu sa Statutom. Ali, koga briga.
Naša stranka je u sjeni verbalne paljbe između Nermina Nikšića i Irfana Čengića ponovo izabrala Edina Fortu za svog predsjednika.
Ni on, naravno, nije imao protivkandidata.
Ako SDA baštini takvu politiku, ako se niko ne smije usuditi ni pomisliti da izađe na megdan Miloradu Dodiku, ako Dragan Čović podmlađuje sve u HDZ-u osim sebe, kakve nam to poruke šalju SDP i NS?
U najmanju ruku da su isti kao stranke koje su proteklih godina tako žestoko kritizirali. Sve dok s HDZ i SNSD nisu ušli u koaliciju.
To što je javnost pomno pratila šta se dešava s SDP-om odraz je činjenice da je to i dalje jaka stranka. Istina, snaga im se topi kako u svakom od izbornih ciklusa osvajaju manje glasova, ali su i dalje među prvih pet partija na državnom nivou.
NS je, pak, u sjeni.
I oni su dobro pali po broju osvojenih glasova, ali su i dalje u državnom, federalnom (ne i skupštini Rs!), te u nekoliko kantona zastupljeni sa poslanicima.
"Liberalizam" te partije vidi se u odnosu na druge. Izdašno im se dijele lekcije i "uči demokratiji". U vlastitom dvorištu toga nema - mora se slušati predsjednik. A on je neupitan.
To što ni u jednoj od dvije "građanske" i "liberalne" partije nije bilo više kandidata za čelnu stranačku poziciju pokazatelj je stanja ne samo demokratije, već - mnogo važnije - kadrovske ekipiranosti.
A zašto je to tako, dobro se zna.
I SDP i NS trebaju biti inkluzivne stranke. Njihovi lideri svojim primjerom to trebaju dokazivati. Rezultat takve politike bila bi "gužva" u utrci za poziciju prvog čovjeka partije.
To što nisu pokušali ni odglumiti demokratiju, zorno svjedoči ne samo o realnosti sadašnjeg stranačkog stanja, već i perspektivama.
Kako tih partija, tako i društva u cjelini.
