Duže i od Madura

U lokalnim okvirima, Dodik svojom strankom SNSD suvereno vlada duže od gotovo svih predsjednika političkih stranaka u BiH, ako izuzmemo Ibru Spahića i njegov GDS. SDA je od 1997. do danas imala trojicu predsjednika (Alija Izetbegović, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović), HDZ također (Ante Jelavić, Bariša Čolak i Dragan Čović), u SDP-u je nakon ostavke Zlatka Lagumdžije 2014. za predsjednika izabran Nermin Nikšić, a trenutno opozicioni SDS je od 1998. promijenio čak osmoricu predsjednika (Aleksa Buha, Dragan Čavić, Mladen Bosić, Vukota Govedarica, Mirko Šarović, Milan Miličević, Jovica Radulović, Branko Blanša)

Politički put Milorada Dodika značajno odudara od onoga što se u demokratskim društvima smatra normalnom smjenjivošću vlasti. Dok se u većini zemalja lideri rotiraju svakih nekoliko godina – htjeli to ili ne – Dodik je uspio da gotovo tri decenije ostane u samom vrhu moći. Ta dugovječnost ga po mnogo čemu svrstava bliže autoritarnim vladarima poput Aleksandra Lukašenka ili Vladimira Putina, nego političarima iz sistema sa formalno demokratskim uređenjem.

Urođena pragmatičnost i impresivan politički instinkt omogućili su mu da iz svih afera koje su ga pratile tokom godina, međunarodnih sankcija, pa čak i nedavnog statusa „bjegunca od pravosuđa“ za kojim je bila raspisana unutrašnja potjernica, izađe gotovo neokrznut i nastavi upravljati svim procesima u Rs-u i BiH u skladu sa vlastitim interesima. O jalovom, amaterskom pokušaju Trojke da Milorada Dodika i SNSD izbaci iz vlasti i još jalovijim nastojanjima da ubijede javnost kako su oni to zaista i učinili, ne treba ni trošiti riječi. U realnosti, Dodik je ostao tamo gdje je i bio: u centru svih ključnih odluka.

Globalni saveznici po potrebi

Kada se u Kremlju treba pokloniti Vladimiru Putinu, Dodik će to učiniti bez pogovora; kad treba staviti na glavu kačket sa sloganom „Make America Great Again“ i na ulicama Banja Luke slaviti Trumpovu pobjedu, Dodik će biti najglasniji u slavlju; kada treba čestitati „istorijsku pobjedu“ na izborima predsjedniku Erdoganu, Milorad Dodik će biti prvi političar iz BiH koji će to uraditi – pa makar ga kasnije i optužio za „neoosmanizam“ zbog isporuke turskih dronova Kosovu. Ideologija je promjenjiva kategorija, ali vlast je vječna – barem je u slučaju neprikosnovenog vladara Rs-a tako bilo do sada.

Ipak, ključ Dodikove političke karijere leži upravo u njegovom odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama i Donaldu Trumpu. Jer Dodik je, da se podsjetimo, na vlast krajem devedesetih došao upravo kao američki projekat – kao „svježe lice“, „nova nada bosanskohercegovačke politike“ i umjereni reformista koji će biti protuteža nacionalistima. Washington ga je tada gledao s osmijehom, a međunarodna zajednica s odobravanjem i velikim očekivanjima.

Danas, gotovo trideset godina kasnije, ostaje pitanje: ko bi konačno mogao “dohakati” Miloradu Dodiku? Paradoksalno, odgovor bi mogao biti upravo njegov aktuelni politički idol – Donald Trump. Ako je Trump u stanju da bez mnogo sentimenta usred noći sa svojim trupama upadne u stranu zemlju i praktično kidnapuje njenog predsjednika sa povezom preko očiju, nije nemoguće zamisliti scenario u kojem bi se Dodik, nekadašnji američki mezimac, ponovo našao na meti iste te politike. Povijest voli ironiju, a Dodikova karijera je već puna takvih obrta. U tom smislu, možda bi najveći politički paradoks bio da konačni kraj njegove vladavine ne dođe iz Sarajeva, Banje Luke ili Brisela, nego iz Washingtona. A ako nas je politika na Balkanu ičemu naučila, onda je to da se najdugovječniji lideri rijetko spotaknu o domaće protivnike – a mnogo češće o vlastite globalne idole.