Dobro pamtimo Vučića na Jevrejskom groblju...

 Piše: Almasa Hadžić

Iskustvo nas uči da ne treba ad hoc vjerovati slatkim riječima koje dolaze iz beogradske političke kuhinje.  

I povjerenje i nepovjerenje se gradi na djelima, a ona, kad su beogradske političke ideje i projekti u pitanju, bar u zadnjih tridesetak godina, nikada nisu završili dobrim za one kojim su bili namjenjeni.

Samo što je Aleksandar Vučić, u Sjenici, razdjelio hrpe dobrih namjera namijenjenih, uglavnom bošnjačkom stanovništvu Sandžaka, u Priboju se iz grla njegove policije zaorila pjesma „Oj Pazaru novi Vukovaru, oj Sjenice nova Srebrenice...“.

Doduše, Vučić se odmah oglasio, ubjeđujući Bošnjake da je Srbija jednako njihova kao i njegova, nakon čega je, ne čekajući ni da svane, Novim Pazarom i drugim, gradovim Sandžaka, zatutnjao novi, divljački „pjevački zbor“ s arsenalom istih i gorih nacionalističkih pjesama punim prijetnji i uvreda namjenjenih tamošnjim Bošnjacima – muslimanima.

Sve je neodoljivo podsjetilo na nacionalističko divljanje  iz devedesetih godina i vrijeme kada je Slobodan Milošević svijetu odašiljao poruke o „mirnom rješenju jugoslovenske krize“, a istovremeno grupe koljača i ubica iz Srbije oštrilo noževe na putu za Vukovar, a potom za Bijeljinu, Zvornik, Višegrad, Foču, Prijedor... da bi na kraju stigli i u Srebrenicu. 

Aleksandar Vučić danas je boravio u Priboju. Došao je da kaže tamošnjem narodu, prije svega Bošnjacima i njihovim predstavnicima da je Srbija nezamisliva bez Bošnjaka.

Govor državnički, emotivan i da u bošnjačkom sjećanju, ne postoji  „rikverc“, vjerovatno  bi Vučić, već večeras, bio proglašen  „državnikom  budućnosti“.

Slušamo i ne vjerujemo. Ni traga onom Vučiću što je ciljao Sarajlije tokom agresije, onom što je prijetio „sto muslimana za jednu srpsku glavu“, onom što je ratnom zločincu Vojislavu Šešelju zanosio zločinački tur, ni onom..

Ali, sjećanje je problem.

I ne samo na Vučićevu, već na cjelokupnu prošlost srbijanskih politika i političara, uzmemo li samo posljednjih 30 godina.