Dino Čopelj: Oprost je oslobađanje duše - ja sam pobjedio

 Piše: Almasa Hadžić

„Danas je tačno 28 godina od kada sam prvi put pretučen u razredu od mojih  školskih drugara, zatim izbačen iz srednje škole.

Pretučen sam do nekoliko puta na putu kući, samo zato što sam bio musliman.

Ali ono što je vjerovatno najviše boljelo, bilo je gledati dim iz Osman-pašine džamije u gradu Trebinju, koja je tada zapaljena.

Ovo me je naučilo jednu stvar - uvijek budite dobri prema djeci jer se djeca dobro sjećaju i nikada neće zaboraviti nepravde koje su doživjeli u djetinjstvu“.

Ovo je post koji je prije nekoliko dana, na svom Facebook profilu objavio Trebinjac sa danskom adresom, Dino Čopelj, mladi pisac koji je prije nekoliko mjeseci izdao i svoju drugu knjigu na danskom jeziku.

U razgovoru za politicki.ba Dino ističe da je svojim postom na FB želio upozoriti ljude da budu dobri i da se ne uzdaju u zaborav vlastitih loših djela koja su činili prema nevinim ljudima, posebno prema djeci.

„Bilo je to traumatično iskustvo za jednog dječaka koji tek polazi u srednju školu.

Ali, hvala Bogu koji mi je dao snagu da sve to prebrodim. Jesam morao napustiti svoj rodni grad, otići u nepoznat svijet, ali to je iskustvo koje mijenja redosljed vrijednosti u vašem  životu.

Kad sam sa roditelijima i bratom došao u Dansku, upoznao sam mnogo ljudi. Stranci smo, ne govorimo istim jezikom, ne potičemo iz iste kulture, ali postajemo prijatelji.

Tek tada sam shvatio koliko su na gubitku oni koji su me tih dana, zbog mog imena i religije kojoj pripadam, pretukli, koliko je pedagogija „profesora“ koji su me tada izbacili iz škole bila jadna“, navodi na početku našeg razgovora Čopelj, sretan zbog nedavnog izlaska iz štampe njegove knjige poezije na danskom jeziku „DIGTE eller KAOS“, odnosno  „Pjesme ili Haos“.

Ističe da i nakon svega nema potrebu nikog mrziti ili, ne daj Bože. sveti se. 

Njegova najveća lična „osveta“ je njegov uspjeh u državi u koju je došao kao stranac. Čak šta više, veli, da se i ne sjeća imena tih svojih „školskih drugova“, a pogotovo, ne, „profesora“. 

„Volim da do dođem u Trebinje i kad dođem,  gradom hodam uzdignute glave, bez ikakve potrebe da slušam bilo čija pravdanja ili objašnjenja za nešto što su nekad činili. Imam tamo prijeratnih prijatelja i drago mi je kad ih vidim.

Smatram da je obaveza i moja i svih nas da pamtimo i dobre i loše stvari koje smo preživjeli u životu i da iz njih izvlačimo pouke“.

Dino je danas ostvaren čovjek.