Dajući Rs-u atribut države šalje se poruka da bi se u promijenjenim geopolitičkim okolnostima moglo ostvariti ono što Milošević nije uspio u svojim ratovima.
Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa bila je kako će Svesrpski sabor, koji je nedavno održan u Beogradu, uticati na odnose u regionu. Sagovornici su bili Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, i Aleksandar Radoman, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.
Bilo je riječi o tome zašto se Sabor prevashodno bavio Rs-om dok je daleko manje pažnje bilo posvećeno Srbima na Kosovu, da li jačaju pretenzije prema Rs-u zato što je rukovodstvu Srbije jasno da je Kosovo izgubljeno?
Također, zašto Aleksandar Vučić, kada govori kako poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nikada ne pomene i njen suverenitet i kakvu težinu ima izjava predsjednika Narodne skupštine Rs Nenada Stevandića da je nakon usvajanja Deklaracije Svesrpskog sabora počeo proces ujedinjenja Srbije i Rs koji ništa ne može zaustaviti.
Razgovaralo se i o tome kako je Sabor ustoličio Aleksandra Vučića za vođu svih Srba, šta znači izjava premijera Srbije Miloša Vučevića da nakon Sabora nastaje nova politička realnost na koju će morati da se naviknu svi u regionu, kao i o tome da li je Deklaracija Svesrpskog sabora novi Memorandum Srpske akademije nauka koji je bio ideološka platforma sa Miloševićevu agresivnu politiku koja je rezultirala ratom na području bivše Jugoslavije.
Karabeg: Zašto je Svesrpski sabor održan baš u ovom trenutku?
Turčalo: Svesrpski sabor je održan na vrhuncu poraza srpske politike, rekao bih predatorske, jer je to pravi naziv za politiku Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.
Vrhunac poraza bilo je usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Rezolucija je mogla pomoći srpskom političkom vođstvu i onim dijelovima društva koji negiraju genocid da dožive katarzu.
Umjesto toga, uslijedio je viktimizirajući diskurs u Deklaraciji Svesrpskog sabora koja vrlo snažno podsjeća na Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz 1986. Srbija, Rs i Srpski narod predstavljeni su kao ugroženi, opkoljeni neprijateljima i izloženi vanjskim prijetnjama.
Radoman: Uoči izglasavanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici stigle su poruke da će se kao odgovor na Rezoluciju organizovati Svesrpski sabor usmjeren ka rušenja ustavno-pravnog okvira Bosne i Hercegovine.
To se na Saboru nije desilo, umjesto radikalnih poruka dobili smo skrivenu agendu čiji je cilj nesumnjivo isti.
Sabor je poslužio za inaugurisanje šovinističkog koncepta narodnog jedinstva, promociju novog vožda velike Srbije koju sada zovu srpskim svijetom i nacionalnu homogenizaciju u iščekivanju promjene geopolitičkih okolnosti koja bi trebalo da dovede do ambijenta u kojem bi bilo moguće ostvariti namjeru o promjeni granica u regionu.
Kompenzacija za Kosovo?
Karabeg: U najvećem dijelu Deklaracije Svesrpskog sabora govori se o Rs-u, dok je Srbima na Kosovu posvećeno mnogo manje pažnje. Zašto su Srbi u Bosni i Hercegovini bili u fokusu Sabora?
Turčalo: Fokus je stavljen na Rs kako bi se stvorila predstava da je taj entitet rezultat pobjede srpske politike, a ne poraza kojeg je vođstvo Srbije i Rs svjesno s obzirom na ekonomsku i demografsku situaciju u tom entitetu.
Dajući Rs-u atribut države šalje se poruka da bi se u promijenjenim geopolitičkim okolnostima moglo ostvariti ono što Milošević nije uspio u svojim ratovima.
Toga moraju biti svjesni međunarodni akteri bez obzira na činjenicu što u ovom trenutku niti Srbija, niti njeni saveznici nemaju kapacitet da proizvedu tu vrstu nasilja.
Radoman: Mislim da je Vučićeva namjera da projekt srpskog svijeta realizuje fazno i zato je u ovom trenutku u centru pažnje Bosna i Hercegovina, odnosno njen manji entitet Rs.
Osnova njegove politike prema Bosni i Hercegovini je negiranje njezina suvereniteta i državnog integriteta što bi u perspektivi trebalo da rezultira njezinom dezintegracijom.
Činjenica da Vučić na 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine ima direktni politički uticaj podgrijava nadu da bi se u nekom drugačijem geopolitičkom ambijentu entitetske granice mogle proglasiti državnim i da bi raspad BiH mogao dovesti do pripajanja dijelova njezine teritorije Srbiji.
To bi u simboličkoj ravni bila adekvatna kompenzacija za izgubljeno Kosovo.
Mislim, međutim, da su mnogo izglednije šanse da Vučić kompenzaciju za Kosovo Vučić dobije u Crnoj Gori. U ovom trenutku on u potpunosti kontroliše političke procese u Crnoj Gori.
Ukoliko se realizuju najave njegovih lojalista u Crnoj Gori o promjeni Zakona o državljanstvu i promjeni Ustava Crne Gore, što bi dovelo do prekompozicije njenog građanskog ustrojstva, moglo bi se desiti da Vučić dugoročno dobije Crnu Goru kao dio projekta srpskog svijeta.
Turčalo: Vođstvo Srbije je svjesno faktičkog stanja na Kosovu. Ono živi u nadi da bi se, ukoliko dođe si promjena u evropskoj, ali i u američkoj politici prevashodno u slučaju dolaska na vlast Donalda Trumpa, mogle stvoriti povoljne okolnosti da se počne razgovarati o razmijeni teritorija.
Vidjeli smo da se Aleksandar Vučić preko poslovnih odnosa sa Trumpovim zetom Jaredom Kushnerom i Trumpovim bliskim saradnikom Richardom Grenellom sprema za takvu opciju.
Ne treba zaboraviti da se u Deklaraciji Svesrpskog sabora traži internacionalizacija navodnog urušavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kako bi se u pogodnom trenutku ponovo otvorilo pitanje Bosne i Hercegovine.
To bi Srbiju vodilo u još jedan poraz i mislim da je Aleksandar Vučić naglašavanjem da nije za mirno razdruživanje, koje predlaže Dodik, bar djelomično toga svjestan jer destrukcija Bosne i Hercegovine na miran način nije moguća.
Suverenitet
Karabeg: Dok Aleksandar Vučić stalno ponavlja da Srbija poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, predsjednik Narodne skupštine Rs Nenad Stevandić izjavio je odmah nakon usvajanja Deklaracije Svesrpskog sabora da je počeo proces ujedinjenja Srbije i Rs koji se neće moći zaustaviti jer je institucionalizovan Deklaracijom sabora. Kako to treba tumačiti?
Turčalo: Ja sam vrlo često upozoravao da od Aleksandra Vučića možete čuti samo da poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, nikada njen suverenitet. U Deklaraciji Svesrpskog sabora imate dvostruku strategiju prema Bosni i Hercegovini.
S jedne stane radi se na unutrašnjoj secesiji tako što se traži da Rs dobije sve one nadležnosti koje su odlukama državnog parlamenta prenijete na nivo Bosne i Hercegovine, a s druge se nastoji ojačati neformalna konfederacija koja je već vidljiva u Bosni i Hercegovini.
U očekivanju da bi se unutrašnja secesija i neformalna konfederacija mogle formalizovati Aleksandar Vučić konstantno izbjegava da upotrebi riječ suverenitet vjerujući da Srbija u jednom trenutku može, da tako kažem, usisati Rs.
Radoman: To što Vučić ne govori direktno o svojim namjerama već je viđena strategija. Ni Milošević u jeku agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu nije govorio o stvaranju saveza srpskih zemalja.
Prvo je tvrdio da brani Jugoslaviju, a potom da Srbija nije u ratu. O stvarnoj agendi govorio je Vojislav Šešelj. Ono što su Miloševiću bili Šešelj i Karadžić danas su Vučiću Vulin, Dačić, Dodik i patrijarh Porfirije.
Prije nekoliko godina, kada je bio ministar inostranih poslova, Ivica Dačić je najavio drugo poluvrijeme devedesetih. Svi znamo što to može značiti. Patrijarh Porfirije, čija je uloga u političkom životu Srbije vrlo istaknuta što se moglo vidjeti i na Saboru, rekao je prije dvije godine u Bijeljini da su državne granice promjenljive.
Aleksandar Vulin, potpredsjednik vlade Srbije, još prije četiri godine, dok je bio ministar odbrane, govorio je o srpskom svijetu. To je, dakle, oprobana strategija.
O pravoj agendi govore igrači iz drugog reda dok Aleksandar Vučić pokušava da svojom akrobatskim manipulacijama igra na dvije ili tri strane. Zapadu namiguje da će ostati njihov igrač i da neće da remeti situaciju u regionu dok u isto vrijeme koketira s Rusijom i s Kinom. Inače, projekt, o kome govorimo, stariji je od Vučića.
To je koncept iza koga su stajali i stoje srpska akademska zajednica, Srpska akademija nauka i umjetnosti, Patrijaršija, Bezbjednosno informativna agencija, a u nekim ranijim fazama i KOS. Vučić je samo vješt manipulant u realizaciji tog projekta.
Svakako vještiji od Miloševića koji je imao tenkove, ali nije imao saveznike dok je Vučić, koji realizuje antizapadni politiku, uspio da se Zapadu nametne kao partner.
Srpski i ruski svet
Turčalo: Svesrpski sabor je u potpunosti bio izraz srpskog svijeta. Kada je prije nekoliko godina Aleksandar Vulin, koji je tada bio ministar odbrane, počeo govoriti o toj ideji pokušao je prikazati kao kulturološki koncept, mada kulturološki koncept ne može biti ono što dolazi usta ministra unutrašnjih poslova ili ministra odbrane.
To je u stvari sofisticirana verzija velikosrpske politike.
Na srpski svijet treba gledati kroz prizmu njegove sličnosti sa ruskim svijetom koji je omogućio Rusiji da interveniše u postsovjetskom prostoru. Dao joj je ideološku osnovu da prvo izvrši aneksiju Krima, a kasnije i agresiju na Ukrajinu.
Kroz cijelu Deklaraciju Svesrpskog sabora provlači se ideja srpskog svijeta koja ne priznaje državne granice u nastojanju da ostvari jedinstvo srpskog naroda.
U toj deklaraciji se, pored ostalog, kaže da Rs i Republika Srpska trebaju da zaustave asimilaciju Srba u regiji. Aludira se da neko nastoji asimilirati Srbe u Crnoj Gori u trenutku kada prosrpske partije postepeno preoblikuju vanjsku politiku Crne Gore.
Vidjeli smo to prilikom glasanja u Vijeću Evrope, u raspravama o Rezoluciji o Srebrenici bez obzira što je Crna Gora na kraju glasala za tu rezoluciju i kroz prijedlog da crnogorski parlament usvoji Rezoluciju o Jasenovcu. Crna Gora postaje meta na isti način kao što je to i Bosna i Hercegovina.
Radoman: Srpski svijet nije projekt koji dolazi. To je nešto što se na terenu ostvaruje već duže vrijeme.
Njegovi obrisi su se mogli naslutiti još 2011. godine kada je Vlada Srbije usvojila strategiju jačanja veza matične države i Srba u regionu koja je jasno signalizirala da će ono što je na početku bilo označeno kao kulturna i privredna saradnja biti transformisano u politički projekt.
Svesrpski sabor je samo jedna manifestacija tog projekta.
Nema sumnje da je Crna Gora, pored Bosne i Hercegovine, ključna meta oživljenog velikosrpskog projekta iako na Saboru to nije tako direktno istaknuto.
U ovom trenutku Vučić je preko skupštinske većine ostvario punu kontrolu nad bezbjednosnim sektorom, medijima i najvažnijim javnim preduzećima u Crnoj Gori.
To što je pod pritiskom prozapadne javnosti i Zapada vlada premijera Spajića podržala Rezoluciju o genocidu u Srebrenici Vučić koristi kao povod za dodatne pritiske koji bi trebali rezultirati još većim uplivom njegovih lojalista u izvršnoj vlasti kao i promjenom Ustava i Zakona o državljanstvu. Zato u ovom trenutku, za razliku od politike Srbije prema Bosni i Hercegovini, nemamo direktno osporavanje teritorijalnog integriteta Crne Gore već je težište na preuzimanju njezinih institucija.
Međutim, ukoliko Vučić ne ostvari kontrolu crnogorskih institucija, možemo očekivati stvaranje srpskih opština, a u perspektivi i snaženje secesionističkih ambicija. To je suština projekta srpskog svijeta u Crnoj Gori.
Komandant Aco
Karabeg: Da li je Svesrpski sabor bio i predstava za domaću javnost na kojoj je Aleksandar Vučić ustoličen kao lider svih Srba? Uostalom, sutradan poslije sabora na Televiziji Pink emitovana je pjesma koja slavi komandanta Acu.
Turčalo: Ta pjesma je najbolji pokazatelj stanja svijesti u tom društvu koje na izborima u značajnoj mjeri podržava politiku Aleksandra Vučića.
Vučić je na Saboru zaista i formalno ustoličen za lidera svih Srba budući da je patrijarh Porfirije učinio isto ono što je uradio i patrijarh Pavle prije dejtonskih pregovora kada je praktično dao blagoslov Slobodanu Miloševiću da predstavlja Srbe u Dejtonu.
Ono što zabrinjava je spremnost drugih nacija i etničkih grupa u regiji da svoj odnos sa Srbijom svedu na nivo etničkih odnosa što zahtijeva Vučić koji vrlo često govori o potrebi dobrih odnosa između naroda, ne između država, pa je tako odmah sutradan nakon Sabora rekao da je potreban bolji odnos između Srba i Bošnjaka ne pominjući odnose Srbije i Bosne i Hercegovine.
Vučić smatra da kao lider svih Srba ima pravo da oblikuje politiku u svim zajednicama gdje žive Srbi. Nažalost, neki političari u Bosni i Hercegovini i regiji prihvataju takav diskurs koji treba odbaciti. Kad je riječ o političkim akterima, ne treba prihvatiti bilo kakvo sastančenje i komuniciranje na nivou etničkih grupa.
Odnosi se moraju uspostavljati između država, a ne etničkih grupa. Pogotovo je to važno kad je riječ o Bosni i Hercegovini, jer predsjednik Srbije, a pogotovo predsjednik Rs, često reduciraju Bošnjake na nivo konfesionalne grupe tretirajući ih kao muslimane, a ne kao politički narod - Bošnjake.
Radoman: Vučić jeste inaugurisan kao lider svih Srba, on je u folkloru, koji je pratio Sabor, predstavljen kao komandant srpstva u regionu. U pravu je kolega Turčalo kada kaže da se fokus sa priče o državama konstantno pomjera na priču o narodima.
Sjetimo se da su početkom devedesetih, a paralela sa devedesetim je vrlo važna, srpske političke elite promovisale tezu o pravu naroda na samoopredjeljenje. To je bio uvod u agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Sada se opet vraća ta teorija o istorijskom pravu naroda na samoopredjeljenje čime se niječe poredak koji je uspostavljen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata kada je afirmisana ideja države kao nacije što je Evropi donijelo stabilnost.
Imamo, dakle, povratak te priče o pravu srpskog naroda na samoopredjeljenje, a i lidera tog naroda baš kao što smo ga imali početkom devedesetih. Mada je Sabor nalikovao palanačkom vašaru taštine i mada je demonstracija moći više izgledala kao demonstracija nemoći, ne smijemo se zavaravati kada su posrijedi namjere maestra Vučića.
Kolektivna psihoza koju je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici proizveo preko svojih propagandnih punktova u Srbiji, Crnoj Gori i dijelu Bosne i Hercegovine pokazala je njegovu manipulativnu sposobnost da apsolutnu laž predstavi kao istinu i mobiliše građane protiv Rezolucije.
'Nova politička realnost'
Karabeg: Premijer Srbije Miloš Vučević rekao je da je Svesrpski sabor izazvao različite reakcije u regionu, ali da je to nova politička realnost na koju će svi morati da se naviknu. Kakva je to nova politička realnost na koju će susjedi Srbije morati da se naviknu?
Turčalo: Svesrpski sabor nije nova politička realnost. Mi već živimo realnost politike Srbije u regiji. Ta politika je kroz Deklaraciju Svesrpskog sabora dobila neku vrstu okvira - zapravo na jedno mjesto je stavljeno sve ono što Srbija radi svih ovih godina.
Mislim da je vrlo važno da političari u regiji, a i liberalna međunarodna zajednica, shvate da Srbija nije akter koji može na bilo koji način učestvovati u kreiranju pozitivne atmosfere u regiji. Mislim da će Srbija svojim ponašanjem natjerati regiju da praktično izolira Srbiju kao otok autoritarne vlasti koja ulazi u totalitarnu sferu.
Koncept srpskog svijeta, koji je obznanjen na Saboru, živimo posljednjih 13 godina u sofisticiranoj, puzajućoj formi. To je naša politička realnost koje moramo biti svjesni kako bismo bili spremni da joj se suprotstavimo.
Ovoj regiji nisu potrebne nikakve nove arhitekte genocida, nikakvi novi balkanski kasapi, nije joj potrebno ono što je sadržano u porukama Milorada Dodika koji kaže da ne želi disati isti vazduh sa Bošnjacima, niti u porukama patrijarha koji granice naziva privremenim.
Sve su to pokazatelji negativnog trenda što zahtijeva regionalno savezništvo u suprotstavljanju toj politici. I, naravno, asistenciju međunarodne zajednice ukoliko ne želi da bude "iznenađena" kada promijenjene geopolitičke okolnosti ohrabre Srbiju i srpsko vođstvo da izazovu konflikt u regiji.
Srpski zvaničnici iz regiona u 'čvrstom Vučićevom zagrljaju'
Radoman: Ta nova realnost zapravo i nije tako nova. Kad smo kod izjava premijera Srbije Vučevića, podsjetio bih na njegovu izjavu od prije godinu dana kada je bio ministar odbrane Srbije. Tada je priprijetio Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji da će zbog priznanja Kosova proći kao Ukrajina.
Priča o novoj realnosti zapravo označava zvanični prelazak na platformu koju je Srbija zagovarala ranih devedesetih i koja je dovela do raspada Jugoslavije, genocida i etničkog čišćenja. Danas se ta platforma reafirmiše u nešto skrivenijoj formi, ali mislim da je njena osnova jasno vidljiva.
Opet se zvecka oružjem u ime ideje krvi i tla. Opet se ideje demokratije, multikulturalnosti i pluralnog društva pokušavaju brutalno pregaziti autoritarnim i etnonacionalističkim agendama. Ipak, nadam se da će ovog puta preovladati razum i da će zločinački poduhvat na vrijeme biti zaustavljen.
Međutim, indolentno ponašanje Zapada i njegovo popuštanje pred Vučićevim prijetnjama ne sluti na dobro. Zato je ovom trenutku jako važan otpor akademske zajednice, civilnog sektora i prozapadnih snaga u trouglu Sarajevo - Cetinje - Priština, kao i prozapadnih snaga u Srbiji koje su danas na margini, ali postoje. Potrebna je odbrana liberalne demokratije i multikulturnog, otvorenog društva koji su direktno ugroženi politikom Aleksandra Vučića.
