Čović se vratio na fabričke, tačnije na „Sokolove“ postavke

Dragan Čović jeste predstavnik HDZ-a, ali u (političkom) talu sa Dodikom, nije predstavnik svih Hrvata. Pa čak ni svih članova njegove partije.

Piše: Almasa Hadžić

Nerado je moj dajidža, zatočenik logora Heliodrom i drugih, zavisno gdje bi ga premjestili, govorio o torturama koje je preživio tokom boravka u logorima.

„Neću da pričam, metnut ćeš me u novine, a ja to ne želim, dosta mi je svega...“ govorio bi, stavljajući mi do znanja da, kad ja odem iz Mostara, njemu opet može neko na vrata zalupati, kao onda kada su ga u logor vodili.

Prilikom jedne moje posjete, već je bio prilično obolio, nije otrpio, a da ne kaže da kad na TV-u vidi Dragana Čovića učini mu se da mu se zidovi kuće ruše.

„Samo budala može ovome vjerovati“, izgovorio je poluglasom.

Naime, daidža je, prije agresije, bio vrhunski majstor u „Sokolu“. Kada je odveden na Heliodrom, nije ni slutio da će ga kao „vrhunskog majstora“ ovog puta kao zarobljenika, po Čovićevoj naredbi, voditi u „Soko“ da radi.

Od toga „kako mu je bilo“ daidža je u godinama nakon agresije, počeo gubiti vid i nekoliko godina pred smrt potpuno oslijepio. Najveći broj logorskih tajni je odnio u mezar.

Neka mi halali moj dajidža, ali sam njegovo upozorenje, uglavnom, smatrala, posljedicom bijesa zbog dana i mjeseci provedenih u logoru i poniženja koja je tamo trpio.

Sad vidim da je bio u pravu.

Kako u ratu, tako i u miru, zaista, samo je bošnjačka budala mogla vjerovati Draganu Čoviću i njegovim slatkim pričama o „suživotu“, „europskom putu BiH“ i o Bosni i Hercegovini kao državi u kojoj su njeni narodi „upućeni jedni na druge“.

Premda su se njegov politički hinjaluk i laži dugo prepoznavali u javnom diskursu, ali je, bez obzira „što oči vide i uši čuju“, nekako, bilo teško povjerovati da će u delirijumu svog nacionalističko-mrziteljskog naboja ići toliko daleko i stati uz rame onih koji negiraju genocid i veličaju ratne zločine nad Bošnjacima i njihove počinioce.

Ne treba se čuditi političkim potomcima počinitelja genocida, a kakav je Milorad Dodik, njegovoj javno ispoljenoj mržnji prema Bošnjacima, i još ispoljenijoj podršci onim koji su ih klali, ubijali i u masovne grobnice trpali tokom protekle agresije.

Dodikovo nacionalističko ogoljavanje došlo je dosta brzo nakon što je zauzeo poziciju u vrhu RS-a, dok je Dragan Čović, tek u „suživotu sa Dodikom“ pokazao lice nasljednika UZP-a koje je toliko godina vješto skrivao.

Dakle, Čović se vratio na fabričke, tačnije na „Sokolove“ postavke.

Nakon jučerašnje podrške Čovićevog HDZ-a Dodikovim zahtjevima o ukidanju Zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida, od ovog „predstavnika Hrvata“ u javnom i političkom životu BiH, više nas ništa neće moći iznenaditi.

Pa ni to, ako već sutra kaže da su njegove osude genocida koje je izgovorio na komemoraciji u Potočarima u povodu 20. godišnjice genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice, proizvod „pritisaka i majorizacije Hrvata od strane mrtvih Bošnjaka koji od Potočara žele napraviti novi begovat“.

Jer, ako je prije četiri godine, u programu HTV-a, netrepnuvši, slagao da je sve što je lično radio od 1992. do 1995. bilo „više nego časno, korektno i ljudski“, onda od ovakvog čovjeka može se sve očekivati.

Dragan Čović jeste predstavnik HDZ-a, ali u (političkom) talu sa Dodikom, nije predstavnik svih Hrvata. Pa čak ni svih članova njegove partije.