Ismail Ćidić, stručnjak za vanjsku politiku i međunarodne odnose, već godinama djeluje u Americi na polju zagovaranja i lobiranja za Bosnu i Hercegovinu.
Povodom odluke Trumpove administracije da ukine sankcije Milorad Dodiku i drugima, Ćidićem je za portal Odgovor.ba govorio o odnosu naših političkih prvaka prema lobiranju te njihovom (ne)razumijevanju međunarodnih odnosa i geopolitičkih procesa.
!Odgovor: Godina na izmaku ja bila jako burna na bosanskohercegovačkoj, regionalnoj i svjetskoj sceni. Sad, kad se čini da se slegla prašina oko Dodika i ukidanja sankcija, možemo li hladne glave sagledati šta se desilo kroz prizmu višegodišnjeg lobiranja Banjaluke, a upravo na to ste vi ukazivali više puta?
Ćidić: Desilo se ono što se često dešava u politici: oni koji su godinama bili prisutni u krugovima gdje se donose odluke, na kraju su dobili ono što su tražili. Dok su se mnogi ismijavali s Dodikovim milionskim ulaganjima u prisustvo u Vašingtonu kroz lobiste, pravne i političke savjetnike, te kontakte u konzervativnim krugovima, njegova ekipa je znala šta radi. Jer, kad znate šta tražite i kome se obratiti, samo je pitanje vremena kada ćete vidjeti rezultat. U njegovom slučaju, taj trenutak je došao s dolaskom Trumpove administracije, ali je ključno razumjeti da su temelji tih veza postavljeni mnogo ranije.
S druge strane, ne treba biti naivan i misliti da je dobio sve što je želio. Politika nikada nije crno-bijela. Uvijek se negdje mora popustiti da bi se nešto drugo dobilo. Dodik je, primjerice, prihvatio odluke Suda Bosne i Hercegovine i povukao se s pozicije predsjednika entiteta Rs. Ali istovremeno je uspio uvjeriti najvažnijeg saveznika Bosne i Hercegovine da sankcije protiv njega i njegovih saradnika nisu u interesu najveće svjetske sile. Obje te istine mogu postojati paralelno i upravo u tom balansu leži stvarna priroda političke moći.
Sa pedeset čitaju ono što student čita u dvadesetim
!Odgovor: Političari koji za sebe kažu da zastupaju interese Bosne i Hercegovine kao da već duže vrijeme nisu pratili geopolitičke promjene i nisu davali nužnu pažnju lobiranju. Od kad možemo pratiti silaznu putanju lobiranju u korist države u međunarodnim odnosima?
Ćidić: Mislim da je ovdje problem čak i veći od toga. Navest ću par primjera koji to slikovito prikazuju.
Prvi primjer odnosi se na jednog od najutjecajnijih političkih lidera u Bosni i Hercegovini, koji je u televizijskom intervjuu prije otprilike dvije godine izjavio da on ne planira ništa duže od nekoliko dana jer se „puno toga može promijeniti“. Ta šokantna izjava prošla je gotovo neprimijećeno u domaćoj javnosti, ali otkriva mnogo o načinu razumijevanja geopolitike i strateškog planiranja. Dok postoje države koje ozbiljno planiraju scenarije čak i za smak svijeta, Bosna i Hercegovina ima lidere koji ne planiraju duže od tri dana.
Drugi primjer odnosi se na jednog aktuelnog državnog funkcionera koji se u televizijskoj emisiji pohvalio da je nedavno pročitao knjigu „Zašto narodi propadaju“, tada tek prevedenu na bosanski jezik. Riječ je o djelu koje svaki ozbiljan student ne samo političkih nego društvenih nauka općenito čita već u ranim dvadesetim. Taj političar imao je pedeset godina kada je to izjavio.
Kada imate lidere koji površno razumiju strani jezik, ne prate osnovnu literaturu i globalne rasprave koje oblikuju svijet, i pritom ne planiraju ni sedmicu unaprijed, sasvim je logično da propuštaju uočiti očite geopolitičke promjene koje drugi, uključujući neprijatelje Bosne i Hercegovine, vide.
Iza lobiranja je neophodan konsenzus
