.jpg)
Piše: Almasa Hadžić
Zašto bi me bilo briga da li je Dritan Abazović na "saboru" četničkog podmlatka, moderno nazvanim "Evropa sad" upriličenom sinoć u Podgorici povodom proslave pobjede na predsjedničkim izborima Jakova Milatovića, ispijao šampanjac i to u jedanaestoj noći mjeseca Ramazana.?!
Nizašto!
Ako jeste – u njegovu će drobinu, kako bi rekao narod.
Dritan je ono čime ga je prije mnogo godina u sred Skupštine Crne Gore nazvao odlazeći crnogorski predsjednik Milo Đukanović.
I imao je pravo.
No Dritan je sigurno svoju političku etapu pod nadzorom Beograda završio u Crnoj Gori i sad može samo da se, kako je to i sinoć radio, gura pod skute četničke unučadi, dok oni javno dozivaju svoje vojvode da se smjeste u prvi red svoje politike.
Ostavimo Dritana njemu, njegovim kompleksima i, naravno, političkoj sudbini koja ga čeka.
Ali i preziru mnogih Crnogoraca, Albanaca i, naravno, Bošnjaka – muslimana.
Vratimo se onim koji su Jakovu Milatoviću, "studentu sa Harvarda", sinoć nazdravljali pobjedu.
Onim koji su tik iza njegovih leđa, dok je on ponavljao naučene fraze o boljitku Crne Gore, o dobrim odnosima sa komšijama, o međusobnom poštovanju i uvažavanju, crnogorskom pomirenju, uživali u izljevu vlastitog primitivizma, a da ih on "student sa Harvarda" ni pogledom nije upozorio da je njihovo ponašanje nedostojno svečarskog trenutka.
Ili, uličnoj podršci koja je, kakvog li jada, slavljenjem Milatovićeve pobjede sinoć palila zastave vlastite države, da bi pod drugom, srbijanskom, kojom su mahali podgoričkim i ulicama drugih crnogorskih gradova s tri podignuta prsta, identificirali budućnost Crne Gore.
Svi oni, jasno je, Milatovićevi su glasači koji nisu krili ni želju ni nadu da država Crna Gora od sinoć bude registrirana na novoj, to jest, beogradskoj adresi.
Lično, gledajući slavljenički primitivizam, kako na ulicama Podgorice, tako i onaj u centrali partije "Evropa sad", vratilo mi se sjećanje na 1991. godinu i vrijeme kad su sa istim pjesmama koje smo sinoć slušali, kroz moju Lastvu, iz pravca Nikšića prema Dubrovniku, u ubijanje i pljačkanje prolazile kolone crnogorskih rezervista.
Doduše ovi sinošnji "pjevači" bili su modernije obučeni i ošišani, ali i iz pjesama koje su pjevali i iz ikonografije kojom su se kitili, kako one 1991. tako i ove 2023. godine vidljivi su bili isti ciljevi: velika Srbija, danas poznatija kao "srpski svet".
Horovođa iza Milatovićevih leđa, što je sinoć izvijao vrat trudeći se da svi čuju kako, baš, on, skandira "Milo lopove", neodoljivo me podsjetio na jednog što je u novembru 1991. godine, mom ocu, na autobuskoj stanici u Trebinju, pokušavao prodati televizor ukraden u Konavlima, interesirajući se pri tom "ima li u blizini Turaka".
Bilo da su oni "od onda" ili ovi "od sada", vidjeli smo sinoć, namjere su im iste.
