Piše: Pankaj Mishra
Na Zapadu je, do razornog terorističkog napada Hamasa i oštre reakcije Izraela, cvjetalo novo intelektualno praznovjerje pod nazivom „globalni jug“. Za mnoge ljevičare i ljevičarske institucije je ovaj pojam dugo vremena služio kao sinonim za globalnu nejednakost i nepravdu. Ali posebno od ruske invazije na Ukrajinu, termin se iznenađujuće brzo nametnuo u Evropi i Sjedinjenim Državama i sada označava urušavanje svjetskog poretka kojim dominiraju SAD, kao i rastući značaj nezapadniih zemalja.
Prema analizi Evropskog vijeća za vanjske poslove (EFCR) od početka godine čini se da ovaj pojam održava duh vremena koji u ovom trenutku prolazi značajne promjene. Na Zapadu, čini se, postoji konsenzus o novom svjetskom poretku koji sve više dobija na značaju, no koji ovaj put treba graditi zajedno sa prijateljskim zemljama globalnog juga, kao Indijom i Turskom, novim „suverenim subjektima istorije svijeta.“ Za takvo nešto je Zapadu prijetko potreban „novi istorijski narativ“ koji će, kako to istoričar Timothy Garton Ash, jedan od autora ECFR-izvještaja navodi, biti uvjerljiv za države kao što je Indija, „najveća demokratija na svijetu“.
Uzme li se uvid u djelo Garton Asha i tekstove mnogih drugih zapadnjačkih komentatora, mora se zaključiti da se isti baš i ne razumiju najbolje u nezapadnjački svijet, pa tako ni i u „najveću demokratiju na svijetu.“ U tom pogledu se ovaj iznenadni entuzijazam za globalni jug čini pomalo čudnim. I čini se da prerano završava, sada kada se na Bliskom istoku dogodio potres na staroj rasjednoj liniji između Zapada i ostatka svijeta.
Zapadnjačka ideja o prilagođavanju, čak i flertovanju sa takozvanim Darker Nations – izraz kojeg je skovao afromaerički mislilac W.E.B. Du Bois – je mrtva. Ona je bila mrtva i prije nego što su izraelska vlada i neki američki i britanski političari i novinari u svojim reakcijama na Hamasov teror od prošle sedmice počeli zvučati kao da su reinkarnacija Kurtza, rasističkog izmišljenog lika Josepha Conrada iz njegove novele „Srce tame“: „Exterminate all the brutes.“ Uništi zvijeri.
Pritom je nedavnu politiku zbližavanja Zapada s Globalnim jugom ionako karakterisala gorka spoznaja da nespremnost za saradnju mnogih azijskih, afričkih i latinoameričkih zemalja potkopava zapadne sankcije Rusiji i da se Putin stoga ne može spriječiti u razaranju Ukrajine. Nezapadne zemlje, naime, ne samo da su nastavile svoje dugogodišnje trgovinske odnose sa Rusijom, već su ih, kao u slučaju Indije i Kine, čak i produbile.
Ali sada se Zapad, njegova moć i kredibilitet, suočava s mnogo većom, gotovo fatalnom prijetnjom u obliku odmazde Izraela i blokade Gaze, koja tamošnje stanovništvo odsijeca od hrane, vode i energije. Opće neznanje Zapada o istorijskom samorazumijevanju zemalja Globalnog juga će ovo stanje vjerovatno dodatno pogoršati.
Rat protiv fašizma, razotkrivanje nacističkih zločina nad Jevrejima i duga borba protiv komunizma predugo su odvlačili pažnju zapadnih političara i novinara od onoga što je, po mom mišljenju, mnogo veći i dalekosežniji događaj 20. vijeka: dekolonizacije, tj. oslobađanja najvećeg dijela svjetskog stanovništva od rasističkog i despotskog kolonijalizma. Oni nisu mogli ili nisu htjeli shvatiti da su se oslobađanjem najvećeg dijela svjetskog stanovništva od zapadne dominacije razvili novi oblici razmišljanja i nove svjetske perspektive.
Na primjer, široko rasprostranjeno odbacivanje zauzimanja proizraelske strane u konfliktu, kako to Zapad čini. Mnoge nezapadne zemlje danas krive Izrael za užasno nasilje koje trpi.
Kada su Palestinci u kasnim 1930-im godinama napali cionističke naseljenike, upravo je Mohanda „Mahatma“ Gandhi bio onaj koji je govorio da se „ne može reći ništa protiv arapskog otpora, iako će isti vjerovatno biti bezuspješan“. Nakon Shoe, evropske zemlje koje su kolaborirale s nacistima, kao i savezničke sile, odlučile su da je jevrejska domovina postala neophodna. No narativ Zapada nakon Shoe, u kojem je sigurnost Izraela na prvom mjestu, nikada nije naišao na veliko prihvatanje u ostatku svijeta: zašto bi Palestinci bili razvlašteni i kažnjeni za zločine u kojima su učestvovali samo Evropljani? Zašto bi se proces dekolonijalizacije morao obrnuti u srcu arapskog svijeta?
Zapravo, antikolonijalni argument je sve više dobijao na snazi, kako se Izrael nakon 1967. sve više razvijao u posljednju naseljeničko-kolonijalističku državu na svijetu. A narativi o Shoi i dekolonizaciji su postali još teže pomirljivi otkako su nacional-religijski fanatici koji eksplicitno pozivaju na etničko čišćenje Zapadne obale došli na vlast kao dio vlade Benjamina Netanyahua.
Danas ista ta ultradesničarska vlada, koju se optužuje da razara demokratske institucije Izraela i Palestincima nameće apartheid, bombarduje Gazu. Ona protjeruje i izgladnjuje populaciju koju se skoro upola sastoji od djece, a prima moralnu i vojnu podršku od zapadnih lidera koji inače osuđuju Rusiju za ratne zločine. Posljedice za svjetski mir i međunarodno pravo, kao i za odnose između Zapada i Globalnog juga su katastrofalne.
Putin je davno prepoznao duboko ukorijenjen istorijski značaj antizapadnog raspoloženja u velikom dijelu svijeta. I pošto se upravo on apsurdno predstavlja kao antikolonijalist, uspio je prodati Ruse kao istorijske žrtve Globalnom jugu. Sada osuđuje izraelsku „neprihvatljivu“ opsadu Gaze, upoređujući je sa nacističkom opsadom Lenjingrada. Xi Jinping nije čak ni osudio Hamasove gnusne terorističke akte. Rusija i Kina će nesumnjivo pojačati svoj propagandni rat na Globalnom jugu kako bi razotkrile zapadne zemlje kao rasističke licemjere.
Konflikt na Bliskom istoku će se vjerovatno proširiti, crpeći resurse iz Ukrajine, uključujući druge zemlje kao što su Rusija, Iran i Turska i tjerajući globalnu ekonomiju u recesiju. Zapadni političari i komentatori će tada konačno morati bolje razumjeti ulogu i važnost onih zemalja Globalnog juga, onih zemalja koje Zapad više ne može natjerati da slijede svoj „međunarodni poredak zasnovan na pravilima“.
