Piše: Sead Numanović
Nekad krajem 1997. ili početkom 1998. godine, kao novinar Avaza, otputovao sam u Brisel. Imao sam neki intervju u Evropskoj komisiji. Po preporuci dragog prijatelja posjetio sam Ambasadu Bosne i Hercegovine u Briselu kako bih upoznao i tada "bošnjačkog ambasadora". Čini mi se da se prezivao Kadrić. Ili tako nekako.
"Znaš", rekao mi je tada taj, dok je gornjom usnom pokušavao pritiskati tek urađene "porculance", kako se izrazio ("presvukao sam zube pa me sad žulja", usput je objasnio), "ja se nikada nisam borio za 'muslimaniju'".
"Molim!?", uzvratio sam.
"Ja se za 'muslimaniju' nisam borio!", uzvratio je.
Uslijedio je moj buran odgovor koji zasigurno, zbog sadržaja, nije za objavljivanje i još burniji poziv Sarajevu. A ni to, sadržajno, nije za objavljivanje. I demonstrativno sam tada izašao iz ureda "bošnjačkog ambasadora".
Od tada, rijetka je bh. ambasada u svijetu u koju sam zalazio.
Naprosto, bilo bi to i gubljenje vremena!
Bh. diplomatija, ako se uopće smijemo usuditi napisati takvu kovanicu, proteklih je 30 godina ponajprije i ponajviše deponija isluženih ili suvišnih kadrova poslatih negdje iz ovih ili onih političkih razloga, turistička agencija koja štima školovanja djeci, mjesto gdje se liferuju prošle "ljubavi"...
Naravno, ima par časnih izuzetaka. Ali samo par!
Danas je jedna od najvažnijih tema u medijskom prostoru Bosne i Hercegovine lista (potencijalnih) ambasadora koje je predložio (bošnjački) član Državnog predsjedništva Denis Bećirović.
Najglasniji je u kritikama njegov SDP kojeg, kažu, drug Denis ništa pitao nije. Ambasadore je predstavio a da oni nisu imali pojma! Baš "čudno". A pogotovo "iznenađujuće"...
Opet i iznova otkriva se hronična kriza u komunikaciji unutar onih koji su najozbiljniji kandidati za vladanje u naredne četiri godine. Ništa novo. A pogotovo ništa dobro!
