"Bebasta lica" zločina(ca) Srbije

Presuda Stanišiću i Simatoviću bit će presuda međunarodnoj pravdi. Časna ili nečasna, vidjet ćemo.

Piše: Almasa Hadžić

Milorada Ulemeka Legiju, braću Dušana i Vojina Vučkovića, poznatije po nadimcima Repić i Žućo i Zvezdana Jovanovića upoznala sam 8. aprila 1992. godine u kancelariji MUP-a u Zvorniku.

Legija je sjedio mirno i u njegovom „bebastom licu“ kako ga je svojevremeno opisala jedna obožavateljka iz Srbije, da nije bilo žica za davljenje, pištolja raznih kalibara i marki, domaćih i stranih vojnih i policijskih iskaznica, među kojima i ona od Službe državne bezbjednosti Srbije koje je imao pri sebi, ne bi se prepoznalo lice zločinca.

Dušan i Vojin Vučković su, uglavnom, šutjeli, kratko odgovarali na pitanja policajca, dok je Zvezdan Jovanović odavao nemir, a od straha je počeo urinirati na stolici na kojoj je sjedio.

Svi oni u rano jutro tog dana uhapšeni su na prelazu iz Srbije u Zvornik, gdje ih je Beograd, tačnije srbijanski SDB, poslao u zločinačku misiju.

Nažalost, razmjenjeni su istoga dana, poslijepodne, pod prijetnjom iz Malog Zvornika (Srbija) da će „muslimanska krv teći Drinom“, a njihova „misija“ u tri i po godine svog trajanja, kasnije iza sebe je ostavila stotine hiljada ubijenih, zatočenih, prognanih Bošnjaka i Hrvata.

Gledajući u lice Slobodana Medića, komandanta zloglasnih „Škorpiona“, valjda zbog već poznate biografije, bilo je lako prepoznati zločinca.

Sjedeći pred sudijama Okružnog suda u Beogradu, hladno je odgovarao na pitanja tužioca i sudije tvrdeći da sve što je u ratu uradio i u Hrvatskoj i u BiH, pa i ono strijeljanje Srebreničana na Godinjskim barama kod Trnova, radio je „za svoj srpski narod“.

Tužioce je interesirao angažman njegove jedinice „Škorpioni“ u Hrvatskoj, pa je na red došlo i pitanje eksploatacije nafte u Đeletovcima, naredbe i odgovornost za „poslove“ koje je ta jedinica obavljala u Hrvatskoj.

„Odgovarali smo Službi državne bezbjednosti Srbije“, glasio je Medićev odgovor.

Za njih, kako je rekao „osim SDB-a Srbije“ od 1991. godine, nije bilo druge komande, kako za angažman u Hrvatskoj, tako i u BiH i da su „jedino Jovici Stanišiću“ pa onda Bogu, polagali račune.

I Legija, i Medić, i Željko Ražnjatović Arkan bili su komandanti specijalnih ratnih jedinica „na terenu“ kojima je komandovao Frenki Simatović, a Frenkijem i svima njima opet, komandovao je SDB Srbije na čelu sa Jovicom Stanišićem.

Šta god da danas, u predmetu „Jovica Stanišić i Frenki Simatović“, odluči (a već je odlučio!) Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u Hagu, u hijerarhiji Srbije kao generatora i komandanta ratova devedesetih godina, dvojica prvih ljudi SDB-a Srbije ostat će zapisani kao desna i lijeva ruka zločinca Slobodana Miloševića.

Njihovi su bili i Legija, i Arkan, i Medić, i svi silni Vučkovići i Jovanovići... i sve njihove „garde“, „beretke“ raznih boja, „tigrovi“ i „lavovi“ i ini drugi počinioci ratnih zločina iza kojih su u Hrvatskoj, a posebno u BiH, ostala polja mrtvih, zatočenih, silovanih itd.

„Bebasta lica“ njihovih nasljednika, nažalost, i danas hodaju Srbijom.

Presuda Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, bit će i presuda međunarodnoj pravdi. Časna ili nečasna, vidjet ćemo.