Bauk „non papera“ kruži Evropom

Piše: Sead Numanović

Prvo je bio onaj od Janeza Janše.

Prethodno, Vlada Slovenije potpisala je „non-paper“ Hrvatske.

Onda se „ukazao“ dokument o odnosima Srbije i Kosova.

A sada je tu i „non-paper“ Španije.

Dan i „non-paper“. Već nam je postalo muka!

U Bosni i Hercegovini, pa onda na Balkanu, u Evropi, a „dobacio“ je i preko okeana, navodni slovenački „non-paper“ izazvao je pravu buru.

Za razliku od ostalih, on udara u srce. Zagovara „raspad Jugoslavije do kraja“ i stvaranje tri velikodržavne tvorevine. Niti jedna država: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo, Albanija, Srbija i Sjeverna Makedonija, ne bi ostala netaknuta. Neke bi narasle, neke bi faktički nestale. Bošnjaci, Crnogorci i Makedonci našli bi se u bezizlaznoj situaciji.

Kosovsko-srbijanski „non-paper“ govori o stvaranju srpske autonomije na sjeveru Kosova. „Mini republika srpska“. Zauvrat, Srbija bi došla do predzadnjeg koraka u priznanju državnosti Kosova otvaranjem misije (ne ambasade) u Beogradu, gdje bi službovali kosovski zvaničnici.

Suprotno situaciji „Janšinog 'non-papera'“, Njemačka i Francuska brutalno su demantirali da stoje iza ovog dokumenta.

Taj je papir zvanično nazvan „fake news“.

Hrvatski „non-paper“ vrlo umotano promovira deklarativnu politiku Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, Dragana Čovića.

Đavo je u detaljima i tog neoficijelnog, ali ipak zvaničnog dokumenta. Tako da tek predstoji borba s nagaznim minama u njemu.

Španski „non-paper“ je – izgleda – najbenigniji.

Iako Španija, na primjer, ne priznaje Kosovo, ta država želi osigurati kvalitetno i brzo uključenje zapadnog Balkana u EU, te se bavi i „susjedstvom“ Unije – Moldavijom (da, i to je evropska država), Ukrajinom...

Ipak, „slovenski 'non-paper'“ dominira.

On predstavlja ono što predsjednik Slovenije godinama propituje – može li se Bosna i Hercegovina mirno raspasti. Na tome je sada najahao i Milorad Dodik.

Njegov bliski (poslovni) prijatelj Janša u proteklih barem šest mjeseci na forumima EU postavlja jedno te isto pitanje – šta ako od proširenja nema ništa? Kako da osiguramo da zapadni Balkan ostane naš, a ne ruski, na primjer.

I onda predlaže – kao alternativu – „raspad Jugoslavije do kraja“ i stvaranje tri velikodržavna projekta.

Neki će to nazvati real-politikom.

Ona za cilj želi da sebi prigrabi Srbiju, u prvom redu. Ne da je prepusti Rusiji, već da ona bude pod patronatom Evropske unije i NATO-a.

Kao kolateral, Hrvatskoj treba dati priliku da anektira zapadnu Hercegovinu i livanjski kraj, te Odžak i Orašje.

Crna Gora bi bila osuđena na to da svoj dio teritorija prepusti Srbiji, u područjima gdje dominantno živi prosrpski orijentirano stanovništvo, a dijelove države gdje su predominantni Albanci (Ulcinj, Tuzi...) (velikoj) Albaniji.

Sjeverna Makedonija bila bi prinuđena da ustupi nekih polovinu svoje teritorije, opet (velikoj) Albaniji.

Druga polovna mogla bi (p)ostati samostalna država ili se pripojiti Bugarskoj.

Rat se ne pominje. To se u Evropi i na evropskim forumima ne govori! Ali se podrazumijeva.

Sve dosadašnje reakcije na „Janšin 'non-paper“ su negativne. Kreću se u rasponu od brutalno žestokih do odlučnog odbijanja da se razgovara u tim kategorijama. Ali se razgovara.

Poplava „non-papera“ otkriva i još dvije stvari:

Unutar Evropske unije sazrijeva stav da se s procesom proširenja nešto mora uraditi. Neka jasna odluka mora biti donesena. Naruku tom stavu ide i nova američka administracija Joea Bidena, koja se sve više fokusira na zapadni Balkan.

Dosadašnje stanje je neodrživo i Evropska unija dobija sve jače prigovore da je neozbiljna, nepouzdana i nesposobna. Ako ona ne može riješiti problem s jedva 20 miliona ljudi u šest država u svom stomaku, kako može biti ikakav igrač na globalnoj sceni.

Dosadašnja metodologija proširenja, uključujući i ovu „inoviranu“ s kraja prošle godine, više je nego smiješna!

S druge strane, države zapadnog Balkana moraju se uozbiljiti i disciplinirati.

Svaka od njih, s možda blagom iznimkom Sjeverne Makedonije, ne radi praktično ama baš ništa da se približi EU.

Svaka od njih, ali uz uključenje Slovenije, Hrvatske, Mađarske, Bugarske... ogrezla je u korupciji, politika je podjarmila pravosuđe, mediji grcaju pod pritiskom vlasti...

Višegodišnje pretvaranje EU da nam vjeruje da se reformiramo, dok se mi pravimo da se reformiramo, vraća se kao bumerang. I tek bi moglo biti belaja, ako se ova i ovakva politika nastavi.

Koliko god grdno nama izgledalo, Janša govori ono što niz čak i evropskih lidera potajno promišlja.

Ekstremna desnica i populizam u stabilnom su rastu u EU.

Gotovo da nema države EU gdje profašističke, antisemitske i islamofobne stranke nemaju poslanike. Prije samo 10 godina tako nije bilo!

Nakon što nam se „stomak okrene“ na vijest da se pojavio još jedan „non-paper“ (da li kladionice već imaju nagađanja ko je autor slijedećeg nepostojećeg dokumenta koji će procuriti u javnost?!), valja nam se dobro zamisliti kakvo je vrijeme pred nama i – naročito – šta nam valja činiti.

Kompleks inferiornosti, koji smo umeđuvremenu tako brzo razvili i zabavljanje stupidnim temama na javnoj sceni, sve je manje luksuz koji sebi smijemo dalje dopuštati.