"Nakon svega što smo mi Bošnjaci prošli u protekloj agresiji i genocida koji smo preživjeli, jedino obrazovanjem i sviješću o značaju vlastitog topraka možemo očuvati državu iz koje nas i danas, 27 godina nakon genocida, pokušavaju istjerati".
Piše: Almasa Hadžić
Sretoh ga neko veče u Memorijalnom centru Veljaci, na promociji druge knjige "Genocidna namjera Bratunac 1992" koja govori o stravičnim ubistvima mještana sela Glogova kod Bratunca, autora Ramiza Salkića.
Sjedi u publici i pažljivo sluša riječi promotora
Upoznala sam ga još od 2017. godine u Hagu. Bio je 22. novembar, dan izricanja presude ratnom zločincu Ratku Mladiću.
Reče da je iz Bratunca, da živi i radi u Berlinu i da redovno dolazi u Hag kako bi pratio događaje bitne za osude odgovornih za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima.
Alvir Hasanović se zove. Nije od neke velike priče. Reklo bi se šutljiv, ali, sigurno, poseban čovjek.
Po onom što objavljuje na društvenim mrežama, teško je zaključiti da već 22 godine živi i radi u Berlinu.
Jednostavno, sve njegove misli, stavovi, kritike, ali i radosti vezani su za rodne mu Abduliće, u narodu poznatije kao Žanjevo "selo nekih 25 kilometara uz Drinu" u općini Bratunac.
"Jesi li i ti, Alvire, u julu 1995. godine, preš'o na slobodnu teritoriju u onoj prvoj grupi", pitam ga radoznalo prilikom našeg susreta u Veljacima.
Gleda, malo odšuti, pa, onako, usput, veli da on, ustvari i "nije preš'o", već da je, dok se kolona i Srebrenice kretala prema slobodnoj teritoriji, kao i mnogi koji su se "izgubili" u putu, šest dana kasnije, tačnije, 22. jula, skupa sa još nekoliko svojih saboraca iz Srebrenice zarobljen na području Snagova kod Zvornika.
"Koliko si godina imao tada", pitam.
"Pa kad je počela agresija i ja krenuo da branim zemlju, svoj Bratunac, svoje selo, imao sam 18 godina. Znam da sam glasao na referendumu za nezavisnost Bosne i Hercegovine.
A kad sam zarobljen imao sam 21 godinu i koji mjesec više", kaže mi.
Nakon zarobljavanja, priča, sa ostalim iz svoje grupe, odveden je najprije u logor u Karakaj koji se nalazio u nekadašnjem Tehničkom školskom centru, a onda u logor Batković.
Nakon Batkovića, slijede logori Kotorsko, Doboj, Modriča.
"Sva sreća da nas je u Batkoviću, odmah po dolasku, popisao Međunarodni crveni križ, pa nismo imali fizičkih tortura.
Ono što je teže i od fizičkog maltretiranja jesu svakodnevna poniženja i psihička mučenja.
Čovjek svašta, nešto, izdrži, ali ne zaboravlja.
Ja do danas ne mogu zaboraviti prolazak tom stazom smrti kojom smo se kretali iz Srebrenice.
Kako zaboraviti pobijene, preplašene, bojnim otrovima omamljene, bezidejne ljude, izgubljene prijatelje, poznanike?
I onda kad pomislite da je vaš spas blizu, budete zarobljeni.
Kad su nas iz Batkovića premještali u Doboj, tada smo, u putu, imali fizičke torture, ali je Crveni križ ubrzo stigao i u Doboj", priča, izbjegavajući odgovor na pitanje zar nije "malo mnogo" da u čovjekovu 21 godinu života stane toliko životne tegobe i iskušenja.
Preskače dosta pitanja na tu temu.
Sjeća se da je u logoru u Doboju zatekao nekih, kako mu se učinilo, oko 200 logoraša. Jedni su bili popisani, jedni skriveni od aktivista Crvenog križa.
Posebno se sjeća tortura koje su u logoru preživljavali zarobljeni pripadnici 17. krajiške brigade.
Nakon razmjene 24. decembra 1995. godine i dolaska u Tuzlu, prijavio se ponovo u Armiju RBiH.
Jedino što je tih dana znao raditi, kaže, jeste biti vojnik.
U vojsci je ostao do 2000. godine, a, onda, pomalo razočaran, na vlastiti zahtjev se demobilizirao i otišao trbuhom za kruhom- u Njemačku.
Danas, 22 godine poslije, priznaje da je državu za koju je toliko dao napustio samo fizički, ali mentalno ne.
Nije lako, veli "napustiti sebe".
"Moj mlađi brat Ahmo, zvali smo ga Akan, imao je 17 godina kada je u julu 1995. godine zarobljen u koloni, a potom ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u grobnici na Snagovu.
Ukopan je u Potočarima.
Moja kuća, selo u kome sam rođen, mezarovi mojih najdražih - brata, djedova, amidža, dajidža, amidžića, dajidžića i još na desetine dalje rodbine, jednostavno, ne daju mi da "odem", bez obzira što toliko godina živim u Njemačkoj.
Samo kad dođem u svoj Bratunac, svoje Abduliće, kažem da sam došao kući. Jer ja sam tu rođen, odrastao, išao u osnovnu i srednju školu, tu sam se borio za svaku stopu ove zemlje, tu poznajem svako mjesto, sjećam se svakog kamena na Drini.
Meni je sve to ovdje na dohvat ruke i jedino ovdje to mogu konzumirati.
Sve ostalo je proputovanje", veli.
I opet kratka šutnja. Pozdravlja se s prijateljima.
One za koje zna da žive van Bosne i Hercegovine, usput propituje jesu li se registrirali za glasanje.
"Prvi put sam glasao na referendumu 1992. godine. I nikad do sada ni jedne izbore nisam propustio.
Glasam za svoj Bratunac jer sam ovdje prijavljen. I moje dvije kćerke su ovdje prijavljene, ovdje vade rodni list, bez obzira što su rođene u Berlinu", kaže objašnjavajući nam razloge zbog kojih propituje "dijasporce" jesu li se registrirali.
Veli da mu bude teško kad pročita da je "nekima svejedno" za izbore.
To i ne mora objašnjavati, jer smo ga upratili kako na društvenim mrežama, u vrijeme registracije birača, nudi pomoć Bošnjacima u dijaspori prilikom popunjavanja dokumenata za registraciju.
"Nisam ja sretan što su moj Bratunac, moji Abdulići ostali u entitetu Rs. Ali ja svoje ne napuštam iako nisam sretan. Svaki metar ove zemlje ja osjećam svojim, ma koliko se neko udarao u prsa tvrdeći da ovo pripada onom ko je to pokušao uzeti tenkom i metkom.
Moj djed poginuo je 1992. godine blizu svoje kuće dok se pokušao napiti vode na česmi.
Moj brat Ahmo, dijete, nikoga mrko okom pogledao nije, ubijen je u genocidu. Moj amidžić Almas, poručnik, gazija kakav se rijetko rađa i toliki drugi dragi mi, ubijeni ni krivi ni dužni.
Ja njih izdati ne mogu, neću..."
Znamo da neće.
Alvir je veoma interesantan sagovornik. Način na koji razgovara, vokabular kojim interpretira pojedine događaje iz svog života, ne odaju čovjeka koji ima samo srednje obrazovanje.
Svu svoju energiju usmjerio je, kaže, u obrazovanje svoje dvije kćerke. Jedna studira pravo u Berlinu, druga je srednjoškolka.
"Meni je agresija uzela najljepše godine života. Nakon srednje škole nisam mogao na fakultet, a želio sam.
Nakon svega što smo mi Bošnjaci prošli u protekloj agresiji i genocida koji smo preživjeli, jedino obrazovanjem i sviješću o značaju vlastitog topraka možemo očuvati državu iz koje nas i danas, 27 godina nakon genocida, pokušavaju istjerati.
Ja ne pristajem na nestanak, na gubljenje države. Nisam pristajao ni prije 30 godina.
Zato sam toliko često u svom rodnom mjestu, u svojoj državi, pa mnogi misle da i ne odlazim iz svojih Abdulića.
Ja mogu raditi u bilo kojoj državi na svijetu, ali jedina Bosna i Hercegovina je država na čiji grunt polažem pravo", poručuje na kraju.
Nakon Veljaka družili smo se u aščinici "Korzo" usred Bratunca. Na odmoru je, kaže, ali je žurio kući. U Abduliće.
p.s..
Dva dana nakon susreta i razgovora u Veljacima, u pisanoj prepisci, Alvir mi je kazao da, pored mnogih tegoba koje u duši nosi postoji i jedna posebna.
"Pratio sam sve presude u Hagu, ali mi je najteže bilo kad je Sud oslobodio Srbiju za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.
Možete zamisliti kako je to bilo meni koji sam tri i po godine gledao kako nas Srbija ubija i sa zemlje i sa neba.
Takve nepravde se ne zaboravljaju".
Znamo Alvire.
