"Međuentitetska linija je duga 1200 kilometara, kao front u Ukrajini".
Šta Dodik trenutno ima na raspolaganju, kako bi proveo svoje odluke? On ima nekoliko hiljada policajaca, a artiljerije nema skoro nikako. Nešto bi mogao izuzeti iz kasarni Oružanih snaga, koje bi morao prije toga zauzeti, ali ni pomoću toga ne bi bio superioran. Bez višestruke vojne nadmoći pomoću koje će je provesti, secesija je mrtvo slovo na papiru, kazao je u razgovoru za Slobodnu Bosnu politički analitičar Haris Imamović.
Sa Imamovićem smo razgovarali o čestim i sve drskijim prijetnjama koje stižu od strane predsjednika RS-a Milorada Dodika, (ne)adekvatnom odgovoru iz Federacije BiH, politici Bidenove administracije na zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini, njenim mogućnostima, promašajima i uspjesima.
Dodik godinama prijeti secesijom. Sve to izaziva veliku uznemirenost u našem društvu. Da li mi, društvo u cjelini, ispravno procjenjujemo njegovu snagu i namjere?
- Na početku hladnog rata, Amerikanci su shvatili da je vrlo teško utvrditi sovjetske namjere, jer su dolazile kontradiktorne informacije. Na osnovu informacija, koje su prikupljali, mogli su zaključiti da će Sovjeti napasti NATO savez, ali i da neće. Na kraju su zaključili, da namjere nije moguće objektivno utvrditi, jer su fluidne.
Kako kaže profesor John Mearsheimer, koji je u to vrijeme bio u američkoj vojsci, Pentagon se odlučio da objektivno utvrdi ono što je moguće objektivno utvrditi, a to je oružje s kojim Sovjeti raspolažu. Umjesto da pokušavaju otkriti namjere sovjetskih vođa, tumačeći njihove izjave, Amerikanci su počeli prebrojavati sovjetsko naoružanje i pratiti kretanje trupa, vodeći se motom: "Ne slušaj šta suparnik priča, već prati šta radi."
Toj doktrini su ostali vjerni sve do danas. Vidjeli smo to uoči invazije na Ukrajinu, kada su upalili sve alarme, nakon što su Rusi počeli gomilati trupe na zapadnoj granici. Isto se ponovilo nedavno kada je Srbija počela gomilati trupe, na granici s Kosovom.
Bez vojne nadmoći, secesija je nemoguća
U novembru 1991. tadašnji komandant Teritorijalne odbrane Drago Vukosavljević, naredio je prebacivanje protiuvazdušnog naoružanja sa 4.000 granata iz skladišta Zraka na obronke iznad Sarajeva. Nedugo nakon toga, JNA dovozi 38 kamiona s naoružanjem iz zagrebačke kasarane Plešo u BiH, a Ministarstvo odbrane pod Kadijevićem premješta u bh. kasarne srpske vojnike porijeklom iz BiH, koji su se nalazili u drugim republikama.
Do 9. januara, SDS je imao na raspolaganju 80.000 vojnika i potpunu artiljerijsku supremaciju. Marko Attila Hoare u svojoj knjizi "Kako se Bosna naoružavala" navodi podatak da je tokom rata, VRS imao 330 tenkova, dok je ARBiH imala 40.
Šta Dodik trenutno ima na raspolaganju, kako bi proveo svoje odluke? On ima nekoliko hiljada policajaca, a artiljerije nema skoro nikako. Nešto bi mogao izuzeti iz kasarni Oružanih snaga, koje bi morao prije toga zauzeti, ali ni pomoću toga ne bi bio superioran. Bez višestruke vojne nadmoći pomoću koje će je provesti, secesija je mrtvo slovo na papiru.
.jpg)
Ipak, Dodik najavljuje "mirnu secesiju"!?
- Mirna secesija po čehoslovačkom modelu je moguća, samo ako bi se Sarajevo složilo. Ako ne bi, onda secesija ne može biti mirna. Nakon što bi proglasio secesiju, Republiku Srpsku bi morali napustiti pripadnici Oružanih snaga BiH, SIPA-e i Granične policije. Ako odbiju, a morali bi odbiti, jer se radi o nelegalnoj odluci, Dodik bi morao primijeniti silu kako bi ih istjerao. Riječju, napao bi ih, a oni bi se branili, i šta je to? Mir?
Nadalje, Dodik bi morao zabraniti ostatku Oružanih snaga, SIPA-e i drugih institucija, koje bi ostale lojalne državi, da prelazi "granicu nezavisne RS". Kako da im zabrani? Međuentitetska linija je duga 1200 kilometara, kao front u Ukrajini. Ujesen 1995. godine, VRS čak ni sa 80 hiljada vojnika, i artiljerijsku superiornost, više nije mogao držati toliko dug front. Dodik je neki dan rekao da bi, u slučaju secesije, "RS možda pokušala nešto iskontrolisati".
Ne sumnjam u Dodikove namjere, tj. želje. Da ima snage, on bi odmah proglasio otcjepljenje. Ne bi čekao ni dan. On nema vojnu snagu, ali je ima Srbija. Kako je RTS objavio prije neki dan, Srbija je u proteklih deceniju kupila naoružanja za tri milijarde, a BiH, kako kažu, "samo za 15 miliona". To je već ozbiljna prijetnja, iako nije, ili upravo zato što nije direktna kao Dodikove.
Želite reći da je Beograd ključna tačka?
- U Beogradu se odlučuje hoće li se Republika Srpska pokušati otcijepiti, a ne u Banjaluci. Jer to ni u kojem slučaju ne bi bila secesija, već aneksija. Ako počnu gomilati trupe uz granicu sa BiH, onda više nije važno šta pričaju.
Ne znam šta će Vučić učiniti. Ako se odluči, može znati u šta ulazi, ali niko ne bi znao kako će sve završiti, nakon godinu, dvije, tri ratovanja. Mladić je sve do 1995. godine vjerovao da može vojno prinuditi našu vladu da potpiše mir pod srpskim uslovima. A onda se, za nekoliko mjeseci, sve promijenilo. Armija RBiH se naoružala, potpisan je Washingtonski sporazum, NATO se uključio. Kako je sam Dodik u dokumentarcu "Tri boje otadžbine" nedavno kazao: Republika Srpska je tada morala prihvatiti kakav-takav mirovni sporazum, jer da se rat nastavio, izgubila bi. To su njegove riječi.
"Ne smijemo svoju moć odlućivanja prenijeti na strance"
Da li ste zadovoljni odgovorom probosanskih političara na njegove akcije? Je li adekvatan? Profesor Ivo Komšić je nedavno rekao da Dodika treba ignorisati. Koji je vaš stav?
- Ako sam dobro shvatio profesora Komšića, on smatra da se stranci trebaju baviti s Dodikom, a ne Trojka. Slažem se, ali samo ako je sigurno da će stranci smiriti Dodika, ulazeći s njime u sukob. Postoji, naime, i druga mogućnost – da mu popuste. Ne bi bio prvi put. Zato Dodik i pravi krize.
On 16-17 godina, u kontinuitetu, prijeti, jer se nekoliko puta desilo da su stranci popustili pod njegovim pritiskom. Lajčak je, nakon prijetnji iz RS-a, 2007. poništio svoje amandmane, kojima se trebala unaprijediti funkcionalnost državnih institucija. Nekoliko godina kasnije, nakon sličnog scenarija, povučene su strane sudije i tužioci. Valentin Inzko je kazao da je taj dan plakao. Možda će i Christian Schmidt plakati ako odu strane sudije iz Ustavnog suda, ali šta mi imamo od toga. Čak je sramota da visoki predstavnici plaču.
Drugim riječima, mi ne smijemo svoju moć odlučivanja prenijeti na strance. Moramo učestvovati u svim procesima, i pratiti da ne dođe do njihovog dogovora s Dodikom, koji bi bio na naš račun.
.jpg)
Šta nam je onda činiti?
- Mislim da bi efektna reakcija iz Federacije bila na tragu nečega što je Bakir Izetbegović jednom rekao, ali u čemu ni SDA nije bila dosljedna, a kamoli Trojka. Naime, on je jednom pozvao Dodika da odmah, bez odlaganja, ispuni sve čime prijeti. Dodik se tada ušutio.
Mislim da je bolje Trojci i Amerikancima da zauzmu sličan stav prema Dodiku: "Učini to odmah, bez odlaganja." To bi bio znak da ga se ne boje, smirili bi stanovništvo, ispuhali balon njegovih prijetnji. A što se Dodika tiče, sam je rekao da se uplašio 2017. proglasiti nezavisnost, jer su njegovi saradnici (što će reći i on sam) strahovali od međunarodne reakcije. Bilo bi mu dobro reći da, prije nego što idući put zaprijeti otcjepljenjem, prvo provede zakon o lijekovima, koji je umro u tišini.
Na koncu, najbolja reakcija je nešto što nije prijetnja. Verbalne prijetnje su uvijek, na izvjestan način, znak slabosti. To dobro znaju oni koji su upućeni u nasilje i s njime povezanu komunikaciju. Recimo, u romanu Marija Puza "Kum", Vito Corleone uči svoje saradnike da nikada ne prijete, već da svoje suparnike pokušaju urazmjeti. Šta to znači? Kada arogantni filmski producent odbije saradnju s njime, don Corleone mu ne prijeti, već mu ostavi glavu mrtvog konja u krevetu. Ozbiljno zaprijetiti znači već djelimično ispuniti svoju prijetnju.
Ako hoće da ih Dodik i RS shvate ozbiljno, Amerikanci mu moraju ostaviti "glavu mrtvog konja" u krevetu. Jučer je Dodik izjavio da su Amerikanci srušili softver u poreskom i zdravstvenom sistemu RS. Ako jesu, onda je to ozbiljan potez. Sve dok ne budu radili takve stvari, Dodik će potkopavati Daytonski sporazum i njihov ugled, a za velike sile ne postoji ništa važnije od ugleda. One zapravo, u najvećoj mjeri, i vladaju zahvaljujući ugledu, a kada ga izgube, to ima nesagledive posljedice po njihovu moć.
"Kritikujmo Escobara da ne bi pravio greške poput Holbrookea"
Vrlo ste kritični i prema trenutnoj američkoj politici na Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini? Šta konkretno zamjerate politici Bidenove administracije u regionu?
- Prije nego što je Clintonova administracija zauzela ispravnu poziciju 1995. godine, njena politika je bila užasavajuće indolentna. Jedan od najžešćih kritičara te politike bio je niko drugi do sam Richard Holbrooke. Svrha kritike jeste da se dođe do najboljeg rješenja. Nakon što je potpisan Dayton, Holbrooke je priznao da je prihvatanje imena Republika Srpska bilo greška, ali šta mi imamo sada od toga?
Bolje je i danas kritikovati Gabriela Escobara, Chrisa Hilla i Michaela Murpyha, kako bismo i njima pomogli da dođu do najboljih rješenja, a ne da za desetak godina čitamo u njihovim memoarima ameakulpacije slične onoj Holbrookeovoj o imenu RS-a.
Sasvim je jasno da State Department trenutno vodi politiku popuštanja pred zahtjevima Beograda, a onda i Zagreba. Sve to plaćaju mali igrači, kao što su Kosovo, Crna Gora i mi. To je isprva govorila nas nekolicina, a sada je već postalo opće mjesto. Kurt Bassuener je neki dan napisao da su mnogi u Washingtonu svjesni da trenutna američka politika na Zapadnom Balkanu nema rezultata.
Nijedna politika nije urezana u kamenu. Postoje neke naznake da bi se ona mogla promijeniti. Prije svega, mislim na najavu Bidenove administracije od prije nekoliko dana da će prodati "dževeline" Kosovu. Također, nakon incidenta u Banjskoj i problema koje je imao nakon izbora, na Vučića je očigledno izvršen pritisak, te je on prihvatio kosovske tablice. Čak i ako se ne promijeni, treba vršiti pritisak.
A u Bosni i Hercegovini?
- Michael Murphy je bio izuzetno agilan, što samo po sebi nije loše. Ali skoro da nema nikakve rezultate. Istina, odnosi između partnera unutar Federacije su nešto bolji, ali ne na zadovoljavajućem nivou. Nema bošnjačko-hrvatske alijanse protiv Dodika. Čović i Plenković ne osuđuju Dodikove poteze. Kritike na račun RS-a iz Hrvatske dolaze samo s margine (npr. Miro Kovač). Parlament Federacije ne funkcioniše. Dodik ne samo da se nije smirio, već je gori nego ikad ranije. Američkom ambasadoru poručuje da je "čovjek niskog mentalnog i karakternog potencijala"!
Najveći problem za Murphya, u tom smislu, jeste ono o čemu je više puta govorio ministar odbrane Zukan Helez. Trojka je mogla formirati vlast bez Dodika, ali je rukovodstvo SDP-a odlučilo uključiti Dodika. Sve je su to Nikšić i Mijatović uradili uz konsultacije s Amerikancima. Sada i jedni i drugi nose odgovornost za probleme koje Dodik pravi.
Moj dojam je, a možda samo neosnovana nada, da Amerikanci insistiraju na tehničkim izmjenama Izbornog zakona, kako bi Dodik konačno bio skinut s vlasti. On se očigledno panično plaši uvođenja tehnologije u izborni proces. Opozicija u Republici Srpskoj će reći – zato što krade. Dodik će vjerovatno reći – zato što američke vlasti kontrolišu tehnologiju. On već vjeruje da mu kontrolišu vladine softvere u Republici Srpskoj.
Kakogod, naša javnost mora vršiti pritisak na Amerikance da uklone Dodika. Naročito nakon što su pokazali mišiće u Federaciji. Murphy treba da odluči hoće li biti zapamćen kao ambasador koji je srušio Dodika, ili ambasador koji mu je pomogao da ostane na vlasti, iako je mogao da ga skine.
