“Srpski svet” je nešto od čega se politički lideri srpskog naroda nisu odrekli, kao ni nekada od velikosrpske ideje
Ako za nešto možemo reći da ima stoljetni kontinuitet, onda je to sasvim sigurno srpsko-hrvatska vanjska politika prema Bosni i Hercegovini, ali i Bošnjacima. Krenemo li hronološki, onda možemo uvidjeti da su ideje iste, samo se metode i akteri mijenjaju.
Poručio je to za Novinsku agenciju Patria Admir Lisica, historičar, geopolitički analitičar i istraživač u oblasti regionalnih političkih odnosa, međunarodnih politika i dijaspornih zajednica.
Lisica u intervjuu, između ostalog, govori o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini i regionu, odnosu Srbije i Hrvatske prema našoj zemlji, ponašanju predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, ideji Otvorenog Balkana ali i borbi istinskih patriota za sudbinu i budućnost naše države.
Kakvom biste ocijenili aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, ali i kompletnom našem regionu? Svugdje u svijetu komšija je komšiji najpreči i najbliži, no izgleda da to baš i ne vrijedi za zemlje Zapadnog Balkana...
Lisica: Politička scena u Bosni i Hercegovini se kontinuirano nalazi u određenim krizama, što se direktno reflektira na našu svakodnevnicu. Međusobna previranja, blokade, indolentnost prema ključnim pitanjima, nešto je na što smo, nažalost, navikli. U kontekstu regiona ili Zapadnog Balkana, jasno je da Bosna i Hercegovina nema dobre i iskrene komšije. Ova teza nije sačinjena na osnovu emocija, već na pregledu historijskih događaja u prethodnih više od trideset godina.
Srbija i Hrvatska se kontinuirano miješaju u unutrašnje odnose Bosne i Hercegovine, što nije dobro. Nije dobro ni da na takve aktivnosti imamo izostanak reakcije međunarodne zajednice, koja ističe da podržava NATO i EU put Bosne i Hercegovine, ali nekada mi se čini da dovoljno ne radi na tome kako bi Bosni i Hercegovini bez tutorstva iz Zagreba i Beograda bilo dozvoljeno da odlučuju o svojoj unutrašnjoj i vanjskoj politici.
Provođenje vanjske politike jedne države prema drugoj ne možemo ocjenjivati analiziranjem ispraznih floskula, već konkretnim djelima, a u slučaju djelovanja Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini ne možemo reći da imamo ugodnog i dobronamjernog komšiju sa kojim, bez bojazni da će nam nauditi, možemo dijeliti dobro i zlo. Ulazak u NATO, koji nam mora biti vanjskopolitički prioritet, sigurno bi natjerao naše komšije da promijene vanjsku politiku prema Bosni i Hercegovini.
Zbog čega Vučićeva Srbija i Milanovićeva Hrvatska i dalje imaju maćehinski odnos prema Bosni i Hercegovini? Svima je jasno da naše istočne komšije i zapadni susjedi umnogome nastoje ostvariti svoje zacrtane ciljeve preko svojih eksponenata Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Lisica: Ako za nešto možemo reći da ima stoljetni kontinuitet, onda je to sasvim sigurno srpsko-hrvatska vanjska politika prema Bosni i Hercegovini, ali i Bošnjacima. Krenemo li hronološki, onda možemo uvidjeti da su ideje iste, samo se metode i akteri mijenjaju. Ante Starčević s hrvatske, Ilija Garašanin sa srpske strane imali su određenu misiju tokom devetnaestog stoljeća, odemo li dalje onda je jasno konstatirati da su Cvetković i Maček otišli dalje, da bismo tokom devedesetih na sceni imali Bobana i Karadžića, Tuđmana i Miloševića. Danas su to Milanović i Vučić, koji svoje ideje nastoje realizirati uz pomoć Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Jednostavno, teritorijalni ekspanzionizam od strane Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini aktivan je i danas samo pod drugačijim plaštom. Sigurno je da hrvatska politika svoju politiku prema Bosni i Hercegovini provodi nešto drugačijim metodama, reklo bi se suptilnije u odnosu na Srbiju, čiji se konačni planovi ogledaju u realiziranju dugo sanjanog velikosrpskog sna, koji se sada naziva “srpski svet”. Srpski politički predstavnici takvo nešto i ne kriju, stoga je degutantna šutnja međunarodnih aktera na ono što se opet ponavlja u kontekstu Bosne i Hercegovine. Sve mi se više čini da međunarodna zajednica nastoji Zagrebu i Beogradu udovoljiti na štetu Bosne i Hercegovine, te da su srpski i hrvatski političari toga svjesni, te iz tog razloga više i ne kriju svoje aspiracije.
Stiče li se dojam da su odnosi predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika Rs-a Milorada Dodika u posljednje vrijeme itekako zahladnili, i zašto je to tako?
Lisica: Politika Milorada Dodika bazira se na narušavanju sigurnosti u Bosni i Hercegovini, s ciljem izazivanja konflikta, koji bi mu u konačnici omogućio da svoje separatističke ideje provede u djelo. Na tom putu ima snažnu potporu Rusije, na čelu s Vladimirom Putinom, što i ne krije. Aleksandar Vučić nastoji balansirati između Washingtona, Brisela i Moskve i to mu trenutno polazi za rukom. Ipak, vidljivo je da Vučić nastoji pridobiti naklonost Zapada, za razliku od Dodika koji se uopće ne trudi sarađivati sa Zapadom. Dodik često u prisustvu Vučića kaže ono što Vučić također misli, ali ne želi javno reći.
Jasno je da postoji određeno rivalstvo između pomenutog dvojca, kao što je i u prošlosti postojalo na relaciji Karadžić - Milošević. Dodik sebe zamišlja kao lidera svih Srba, a na putu do tog ostvarenja mu stoji Vučić. Bit će zanimljivo u narednom periodu posmatrati kako će Dodik reagirati ako kojim slučajem Vučić pod pritiskom Zapada uvede sankcije Rusiji, što ne treba isključiti, kao ni to da bi Srbija mogla dobiti nešto zauzvrat ukoliko se prikloni Zapadu.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović od preuzimanja te dužnosti u februaru 2020. nijednom nije boravio u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, iako je mnogo puta bio u Bosni i Hercegovini. Šta to zapravo govori o njemu, ali i o Hrvatskoj, s obzirom da je on na njenom čelu?
Lisica: Svojim izjavama Milanović je pokazao da nije prijateljski raspoložen prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Ne treba zaboraviti radikalne izjave o “sapunima, parfemima” i slično. Zoran Milanović je u odnosu na period kada je u Sarajevu na predizbornim skupovima dolazio kao podrška Željku Komšiću i SDP-u, doživio radikalan zaokret.
Zaobilaženje institucija države Bosne i Hercegovine i njenih legitimnih predstavnika, u ovom slučaju člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, govori o tome da trenutna Hrvatska politika ima težnju da po vlastitioj mjeri određuje ko je legitiman, a ko nije. Tokom posljednje posjete dva člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Zagrebu, Milanović je istakao da za njega Dodik nije sigurnosna prijetnja, te da je on relevantan sagovornik. Šta misliti o zvaničnoj politici kojoj je političar koji propagira ratnohuškačku politiku i separatizam prihvatljiv, a legitimno izabrani član Predsjedništva nije?
Milanović je zaoštrio odnose između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali i između Hrvata i Bošnjaka. To nije dobro i ne doprinosi regionalnoj saradnji, koja bi trebala biti cilj. Zvanična politika Bosne i Hercegovine se kreira u Sarajevu i svako ko zaobilazi glavni grad i njegove institucije nije prijateljski nastrojen. Milanović je nažalost svoj mandat potrošio na skandalozne istupe i desni populizam, umjesto na jačanje odnosa dvije susjedne države.
Brojni analitičari mišljenja su da Otvoreni Balkan zapravo predstavlja samo pokušaj realizacije ideje "srpskog sveta". Kakvo je Vaše mišljenje o tom projektu?
Lisica: Pred zemljama Zapadnog Balkana je prvenstvo realizacija dogovorenih tačaka iz Berlinskog procesa, kojem svakako treba dati prednost u odnosu na ideje sa nejasnim ciljevima kakva je Otvoreni Balkan. Jasno je da Zapad Srbiju vidi kao najsuperiorniju zemlju na Zapadnom Balkanu i da bi joj se kao takvoj trebalo dati primat u određenim procesima.
“Srpski svet” je nešto od čega se politički lideri srpskog naroda nisu odrekli, kao ni nekada od velikosrpske ideje. Razumljivo je što Bosna i Hercegovina ima nepovjerenje prema inicijativama kojima rukovodi Beograd, a iz kojega se u prošlosti dirigiralo zlo na ovim prostorima. Rane su još uvijek svježe, nemamo priznanje genocida nad Bošnjacima, te distanciranje od ratnih zločinaca, već rehablitiranje. Srbija se kontinuirano naoružava i sve to daje jednu nesigurnost.
O Otvorenom Balkanu isto misle i na Kosovu, te u Crnoj Gori, u kojoj zbog srpskog i ruskog utjecaja već tri godine traju politička previranja. Srbija mora pokazati da je spremna da se suoči s događajima iz bliske prošlosti, te da bude iskrena prema svojim komšijama, s kojima i nema baš najbolje odnose, izuzev Orbanove Mađarske.
U kojoj su danas mjeri Bosanci i Bošnjaci, kako oni koji žive u svojoj domovini, ali i oni koji su u dijaspori, svjesni da im je država u ogromnoj opasnosti, kako od unutrašnjih, tako i od vanjskih neprijatelja?
Lisica: Čini mi se sve više. Bošnjaci, i svi ostali probosanski - državnički orijentirani građani svjesni su da u kontekstu globalnih političkih promjena i Bosna i Hercegovina može biti ugrožena kao multietnička ideja. Svakako Bošnjaci, kao muslimani, već su mogli osjetiti prema Orbanovim i sličnim izjavama kako desni populizam i islamofobija dobijaju sve veći zamah u Evropi.
Krenemo li od sjevera Evrope, primjerice Finske, i tu možemo vidjeti da desničari dobijaju sve više podrške. Slično je i u nekim drugim skandinavskim, ali i evropskim državama, poput Francuske. Širom Evrope žive izuzetno svjesni i pri tome kvalitetni mladi ljudi porijeklom iz Bosne i Hercegovine, koji polahko preuzimaju određene inicijative i nameću se kao lobisti za državu Bosnu i Hercegovinu. Moramo biti svjesni da se država mukotrpno stiče i gradi, a da se u trenu može izgubiti. Kroz historiju je puno primjera onih koji su bili, postojali, a sada ih nema. To je poruka Bošnjacima da moraju biti oprezni i da nemaju prostora za uspavanost.
Trebaju li se Bosanci, Bošnjaci, sve patriote pa i sama Bosna i Hercegovina plašiti planova koje za njih i njihovu budućnost imaju velike sile, s obzirom da smo trenutno ispali iz njihovog fokusa zbog ruske invazije na Ukrajinu?
Lisica: Bošnjaci su politički narod i to određenim mračnim politikama najviše smeta. Prošli su put sazrijevanja kroz dva stoljeća, ali je prostora za rad i napredak još uvijek puno. Bošnjaci i svi oni koji vole Bosnu i Hercegovinu moraju učiti iz grešaka drugih naroda, ali i iz vlastitih, jer agresija na Bosnu i Hercegovinu se desila prije svega tridesetak godina. Invazija Rusije na Ukrajinu je dosta toga promijenila, a Milorad Dodik je shvatio da ukoliko mu se poklope određene stvari u Bosni i Hercegovini može instalirati novu Abhaziju, Transnitriju ili sličnu marionetsku prorusku paradržavu.
Zadatak bošnjačkih političara jeste očuvanje integriteta i suvereniteta države Bosne i Hercegovine po svaku cijenu. Da bismo to postigli moramo voditi aktivnu vanjsku politiku, s ciljem jačanja postojećih dobrih odnosa, te sticanjem novih. Velike sile kreiraju određene događaje prema vlastitom nahođenju i bez emocija, tako da ono što Bosna i Hercegovina mora naučiti jeste da se u politici, posebno diplomatiji, ništa ne podrazumijeva. Bošnjaci i ostali probosanski građani se ne trebaju plašiti, ali moraju biti svjesni potencijalnih opasnosti, kako im se određeni događaji iz prošlosti ne bi ponovili.
