Davor Ivoš lično priznaje samo dvije regionalne odrednice – Bugojanac i Bosanac. Svoju identitetarnu formu ne „rastače“ i ostaje joj vjeran do smrti. Kako kaže, Bosanac je katoličke vjeroispovijesti.
Sa osamnaest godina počeo je raditi i po dvadeset sati dnevno iz jednog jedinog razloga: da se penzionira do 40. godine. U razgovoru za Raport potvrđuje da je to upravo i postigao. Ivoš je vlasnik dvije uspješne firme, bio je i predsjednik FK Iskra.
Danas želi od Bugojna napraviti centar zbivanja i potaknuti ulaganje u njegovu infrastrukturu. Stoga se kandidirao za načelničku poziciju na predstojećim lokalnim izborima, i to kao nezavisni kandidat.
Smatra da najviše ispaštaju marginalne grupe stanovništva.
“Ovdje su većinom neškolovani ljudi na funkcijama – nepismeni, bez ikakvog ekonomskog ili drugog znanja. Oni donose odluke, narodski rečeno, kabadahijski – i to našim novcem. Umjesto da ga utroše u razvoj obitelji, pomoć socijalno ugroženim, penzionerima koji žive sami u nekim zaseocima i nemaju mogućnost doći do grada zbog neobezbijeđenosti prijevoza makar i dvaput sedmično… I da umru – to niko neće primijetiti“, kaže Ivoš za Raport.
Čak i nakon tri decenije od završetka rata, infrastrukturni razvoj Bugojna nije dosegao iole značajan potencijal. Ivoš smatra da je porazno stanje što je ovaj grad u srednjoj Bosni još pod utjecajem „tranzicijskog perioda“, a od rata je prošlo i više od trideset godina.
„Na fasadama su još i danas tragovi gelera, metaka… Nemaju nijedan pametan infrastrukturni plan zato što su to seljačine koje su došle iz neke selendre u grad; nikada nisu vidjele asfalt, a ja sam rođen na njemu. Ako u nekom selu, gdje imaju naseljene dvije kuće i jedna SDA vikendica, pruži asfalt – to smatra napretkom infrastrukture. Još se fotografiraju i hvale time kao da mi, građani, trebamo biti zahvalni što su našim parama napravili asfalt. To pokazuje niskost njihovog znanja. Ukazivao sam na dvije divlje deponije smeća, manjak zdravstvenih usluga, turističkog, ekonomskog razvoja…“, jasan je Ivoš.
Bugojno, iako prilično potencijalan gradić, polako „umire“ jer se ne ulaže u njega. U ovom dijelu Bosne i Hercegovine, kako Ivoš kaže, sve je turobno i posljedice koje iz tog proizlaze su vrlo zabrinjavajuće.
Iako je problem manjka radne snage u BiH dosegao opasan nivo i aktivne politike zapošljavanja skoro i da ne postoje, plaši se da je budućnost Bugojna teško uništena i da se na toj popravci hitno treba poraditi.
„Bugojno se ne razvija. Ide unazad. Ne koristi se nijedan potencijal. Nemamo nijednog stranog investitora, firme… Nemamo razvoja, radnih mjesta, a njihovom smo se nepismenošću doveli dotle da i kad bismo sad našli stranog investitora da napravi firmu, postavili bismo pitanje odakle nam radnici. Oni su zaustavili razvoj budućih generacija. Doveli smo Nepalce, Filipince da rade. Čitava država je zaustavljena prije trideset godina“, opisuje Ivoš.
